šta želiš da budeš kad porasteš?

Father Daughter - Cyrus Muller via flickr
Ili još bolje pitanje koje dobijate sve do kraja osnovne škole:
A šta ćeš da upišeš?
Pitam se koliko promašenih karijera ili psihičkih trauma postoji zbog toga što ljudi nisu pratili svoj osećaj ili talenat.
Često se dešava da ljudi osete talenat za nešto (crtanje, pisanje, sport…) a zatim pod pritiskom porodice, prijatelja, okruženja, potisnu svoj talenat i zaplivaju tokom. Nije da se ne opiru ali za istrajnost je potrebna snaga.
Snaga reći NE i reći šta zaista ŽELITE.
Ako ste na kraju nezadovoljni izborom koji vam je nametnut, bićete:
- frustrirani,
- puni priča “nisu mi dali inače bih ja postao…”,
- frustracije će se nizati jedna za drugom,
- deca će vas pamtiti kao čudnu osobu,
- na neki čudan način pokušavaćete svoje ideje da nametnete istoj toj deci, a zakonom o održanju energije svaka nova generacija ima sve manje šanse (i snage) da izađe iz tog začaranog kruga…
Za svoje uspehe i neuspehe krivi ste isključivo vi. Talenat koji posedujete vam je dobra polazna osnova. Ali za svaki vrhunski rezultat potrebna vam je snaga.
Slični članci
- Šta dolazi posle talenata?
- Međuljudsko razumevanje na Twitteru, blogovima i ostalim društvenim mrežama
- 5 (ili više) stvari koje ćete naučiti u korporaciji i morati brzo da zaboravite kao preduzetnik
- Naučite da kažete NE!
- Šta poslodavac u stvari hoće?
- Dan u životu (srpske) kompanije (3)
Popularity: 17% [?]


4 odgovora na "šta želiš da budeš kad porasteš?"
Pitanje je kako prepoznati talenat u detetu. Da li se njemu posvećuje dovoljno pažnje i koliko ste spremni da se žrtvujete za njegov talenta. Talenat je 10% a ostalo se svodi na rad. Dete po defaultu neće samo da uzme da radi već bi da se igra a roditelji tu prave najveću grešku vičući “Pusti ga nek se igra radiće kad poraste” i onda dolaze pitanja koja si pomenauo a na njih ne znaju odgovor ni deca ni roditelji a svi očekuju da se prosveta brine o tome. Svi znamo kakva nam je prosveta i posle možemo da vičemo “Propadaju nam talenti!” ili “Država je kriva!”. Ja kažem roditelji su krivi što su lenji i prave lenju decu. Evo dva saveta koje ja primenjujem na svojoj decu. 1. Učim ih od malena da je reč mrzeti (mrzi me) ružna reč tj psovka (najgora)z i 2. Kad god ih pitam “šta radiš” i dobijem odgovor “Ništa!” pronalazim im neku aktivnost i skrećem pažnju da je sam izraz “radim ništa” nemoguć i da neću više da čujem takav odgovor.
To su samo neke sitnice a poenta je da ne prepuštate decu samu sebi ali ih neojte ni opterečivati svojim nekim hirovima i lečiti svoje komplekse na njima.
Na vaše reči mogu reći samo – amin. Vi imate srećnu decu.
Nenenenene…ne bi verovao, ima nešto (ne)sreće i u istorijskim okolnostima. Kada sam ja upisivala nije bilo ništa sem fakulteta za content creating (barem sam mislila da je to to). Ispostavilo se da oni školuju one koji će doveka biti na budžetu bez mogućnosti da rastu, razvijaju se, napreduju ili eksperimentišu.
Talenat nosi odogovornost, dopada mi se kako si to artikulisao. Ali da li sistem podržava one koji žele da ga razvijaju?
Mogla sam 1995. da: 1. upišem produkciju (budem raznosač kablova i u ekipi umetnika – narkomana, neprivlačno) 2. upišem žurnalizam (SPS faks, nije dolazilo u obzir) 3. upišem književnost.
I da, poznajem oveći broj ljudi koji žive srećne živote jer su upisali fakultet po roditeljskoj želji. Nisu preduzentnici (uglavnom), ali im je ok.
Moje pitanje je: šta biste danas anbili da ste poslušali roditelje?
Neki ljudi imaju sreću da znaju dosta rano koji talenat imaju. I tu nema mnogo skretanja. U stvari ima kada roditelji nisu baš najsrećniji. Ali ko na kraju živi sa izborom?
A sistem ne podržava takav stav.
Sa druge strane sve je veći broj ljudi koji nema talenat i ne zna kojim putem da krene. I proporcionalno, onih koji znaju svoj pravi poziv.