Monthly Archives: February 2010

Drug Tito

Da se mi razumemo…

Drug Tito

Neke stvari treba da naučimo od druga starog

Vlasnik firme preuzima rizik poslovanja, pronalaženja posla, isplate plata, paženje i maženje zaposlenih kako bi se posao završio.

Zaposleni u firmi imaju obavezu da završe posao u predviđeno vreme bez preterivanja sa resursima.

I sve ovo pod premisom da se posao radi u normalnim uslovima (bez mobinga, igranja sa sindikalnim aktivnostima, pauzama od nekoliko sati, trošenja resursa kompanije za lične poslove).

Ako se sve uzme u obzir, zaposleni treba da ubire plodove svog rada i zarađuje ekstra za odlične rezultate. Vlasnik/vlasnici preuzimaju rizik mnogih stvari i očekuju da ubiru plodove svog uspeha koji se meri vrednošću firme i eventualnom prodajom.

Da, zaposleni jesu uticali na to da firma vredi, ali je rizik sav na vlasniku ili vlasnicima. Privatna firma nije OOUR (Osnovna jedinica udruženog rada) ili SOUR (Složena jedinica udruženog rada) gde je navodno vlasnik firme svaki zaposleni.

Uvek postoji ugovor između firme i zaposlenih prema kojem se definišu uslovi rada između dve strane. Kada se ne poštuje ugovor svaka strana može da bude nezadovoljna i traži rešenje.

Korporativno roblje, kako definišu one koji rade za firme bilo koje vrste, je nepotrebno kvalifikovanje, kako ne mogu svi biti preduzetnici. Postoji veći broj ljudi koji želi da radi bez rizika tj ličnog rizika ili dodatnog angažovanja. To je normalno i ljudski. Ali nema potrebe tražiti hleba preko pogače.

Metamorfoza… iz PC-a u Mac

Ili ste neko ko se loži na dizajn ili neko ko želi da bude produktivan.

Dugi niz godina sam voleo da se mučim sa ne-Apple hardverom. Voleo sam da menjam sve, od podešavanja sistemskog fonta do ponašanja virtuelne memorije. Poznavao sam opskurne komande i posedovao antikvitetne programe usput prenoseći alate sa Unixa na Windows. Na poslu sam uveo CygWin ne bi li imao RSync u cilju pravog bekapa podataka.

I non stop sam imao osećaj da jednostavno gubim previše vremena administrirajući računar i rešavajući besmislene probleme. Pritom sam godinama unazad svakih 10-15 dana imao situaciju da koristim Apple hardware i OS X (ranije Mac OS) na po par sati.

Onog trenutka kada je projekat GAIA CONSULTING izgledao sve realniji odlučio sam da ne želim te peripetije.

Slučajno sam pogledao video snimak predavanja momaka iz Google-a koji su predstavljali u to vreme arhitekturu Bloger servisa i ostao sam zapanjen. Video sam prezentaciju koja je izgledala tako jednostavno a tako efektno sa nikada viđenim efektima. Posle malo dužeg istraživanja shvation sam da je računar sa koga je prezentacija puštana Apple PowerBook a program Keynote. Malo kasnije video sam kako izgledaju i dokumenti koji se pišu, i ne zaostaju za kvalitetom Keynote-a.

Za OS X sam znao da ima Unix osnovu i da sve ono što nemam pod “mišom”, mogu da rešim ako zatreba kroz terminal tj kucanjem komandi. Posle 3 godine intenzivnog korišćenja mogu da kažem da sam terminal dotakao, a da se sećam, jedno 10-tak puta.

Od tada sam promenio 3 Apple računara. Ne zato što su se kvarili već zato što sam shvatao da mi treba manji, lakši i efikasniji. Sve te stare mašine se i dalje koriste za veoma intenzivne poslove.

U kancelariji čak imamo jedan desktop Mac iz 2001.godine koji besprekorno radi.

Zbog čega priča o metamorfozi iz PC-a u Mac?

Situacija od pre nekoliko dana sa jednim drugim proizvodom Apple-a. U pitanju je Nike+ dodatak koji se stavlja na patike i koristi u kombinaciji sa iPod uređajima. Nike+ sakuplja podatke o trčanju ili hodanju a zatim te podatke koristi za vašu ličnu bazu treninga. Problem je nastao kada je kupio uređaj i duži period (>1dan) pokušavao da pronađe način kako da poveže sve što treba. Tražio je software, veze, bilo šta, samo da bi naterao uređaj da radi. Sve ovo se dešavalo zato što je uslovljen da stvari moraju da bole kako bi se rešile, i da je potreban iskusni indijanski vodič koji bi proveo korisnika kroz pakao biblioteka, instalacija i sl.

Bilo je potrebno priključiti Nike+ u iPod, a iPod u računar. I to je bilo to. Program za muziku, pomoću kog se kontroliše iPod je završio svoj deo posla i postao trening centrala.

Lični stav

Ono što shvatam je da sam daleko produktivniji nego što sam ikada bio. Možda je to zbog Apple računara i koncepta a možda samo iz činjenice da sam preduzetnik/privatnik koji mora non stop da pliva i rešava probleme i nemam vremena da trošim na detaljisanje. Želim sirovu snagu i automatizaciju jednostavnih procesa.

Lična primedba je da ovakav koncept ne ohrabruje korisnike da programiraju. Znam, znam… Možeš instalirati alate za razvoj i zabaviti se pravljenjem programa. Instalirao sam i video i bilo je neuspešno. Neko drugi bi se snašao sa više programerskog iskustva.
Sa druge strane korisnici treba da koriste opremu u cilju olakšavanja života. Ako je potrebno nešto novo ili srediti postojeće, uvek postoje specijalisti koji će rešiti problem i naplatiti.


Jugaad – brzo i jeftino

http://www.flickr.com/photos/bootload/

Ozbiljna tehnologija

Jugaad – u Hindi slengu znači “brzo i jeftino”. To me uvek podseti na poslednje sate ili dane nekog projekta kada su rešenja problema, hmmm recimo, diskutabilna po pitanju kvaliteta i održivosti. U Indiji je to nauka i nazivaju je inovativnost. BusinessWeek je čak napisao i članak.

Naravno, problemi koje zakrpimo krpom posle par dana sredimo kako treba, kako su rokovi bitni. Obično se prečice prave za manje bitne delove projekta.

U svakom slučaju, Jugaad izgleda da je ozbiljan princip koji se čak predaje u školama i postoji opasnost da uđe u udžbenike menadžmenta i stane rame uz rame sa razvijenim metodama menadžementa i upravljanja projektima.

Osnova Jugaada mi izgleda fokusirana na izvlačenju karte inovativnosti na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Inovativnost u poslednjem trenutku kako bi se posao samo završio, ukazuje na lošu pripremu i ne usmeravanje inovativnosti u pravom smeru.

Kada sve završiš ili si pri kraju, znaš tačno gde možeš u slučaju da postoje problemi napraviš prečicu. Sve ostalo je budženje (hindi: jugaad).