Monthly Archives: December 2011

Petrol pump IMG_1277

V-Snaga ili priča o gorivu – na putu Mađarska (2)

Odricanje od prava: Sledeći članak nije sponzorisao niti jedan proizvođač ili prodavac goriva na teritoriji Srbije, Grčke ili Mađarske. Takođe, sve se zasniva na subjektivnom mišljenju kako mi na raspolaganju nisu laboratorije koje mogu utvrditi kvalitet goriva.

Petrol pump IMG_1277

Pumpa za gorivo - OZinOH via Flickr

Priča započinje pre nekoliko meseci tokom BizBuzza. Kako su bliski rođaci pored Niša i žarko sam želeo da ih vidim, propustio sam sve lepe trenutke kafanskog života BizBuzza. Pri povratku iz sela sipao sam gorivo na pumpi (strani lanac). Napomena: Godinu dana unazad koristim euro dizel i punim rezervoar na svakih nedelju do dve.

Polaskom iz Niša, krenuli smo autoputem. Odgovor kola na gas je bio fenomenalan, ubrzanje nesmetano i kompletan osećaj vožnje fantastičan. Moji saputnici su tokom vožnje do Beograda izneli svoje doživljaje o kolima i kvalitetu goriva.

Priča o novim kolima

Ganc nova Seat Ibica 1.4, “ispod čekića” 2007. godine, dolazi do ponosnog vlasnika. Sve miriše na novo. Pažljiva vožnja i stizanje na pumpu. Sipanje goriva i odlazak na kraći put – tek toliko da se “mašina ugreje”. Na sav užas ponosnog vlasnika novih kola, vozilo počinje da ispušta čudne zvuke.

Brzim odlaskom u servis, komentar servisera je bio “loše gorivo”.

Prijatelj je nakon ovog incidenta počeo da kupuje gorivo na drugim – navodno boljim pumpama. Odlaskom tog leta u inostranstvo, nepažnjom je stao na pumpu velikog lanca i sipao verziju bezolovnog V-Power  goriva. Sipanjem punog rezervoara vožnja je trajala i trajala i trajala uz odlične performanse. Skoro kao reklama za Duracell baterije.

Priča o starim kolima

Stara kola imaju svoje probleme ali i jednu konstantu – performanse opadaju vremenom. Čistim slučajem na nekih 1400km puta od pre par dana imao sam prilike da do kraja praznim rezervoar i da promenim tri pumpe trošeći euro dizel kao i V-Power verziju dizela. Sa svakom pumpom i novim rezervoarom kola su išla dalje i bolje prkoseći logici.

Kako se oseća vlasnik tj onaj koji troši novac?

Zamislite kako se oseća vlasnik kola koji je platio više i vozio duže uz uživanje?

A zamislite kako se posle doživljenog oseća kada sipa gorivo na domaćoj pumpi?

Štap uvek ima dva kraja

Nije stvar samo u gorivu. Stvar je i u čitavom lancu proizvodnje, punjenja, distribucije, isporuke, pretakanja i punjenja u rezervoare kola i vozila. Tako da konstantno ulaganje u kompletan proces kako proizvodnje tako i distribucije i kontrole kvaliteta krajnji korisnik može da oseti razliku i da prihvati cenu po kojoj se prodaju stvari.

I nije naravno stvar samo u gorivu. Stvar je u svakom održivom poslu i operacijama. Dovedi proizvod do kraja, optimizuj ga tokom eksploatacije, pojeftini ga i povećaj profit i ulaži u održavanje i promociju kako bi povećao obim.

Mađarski hleb/pizza/???

Priča o hrani – na putu Mađarska (1)

Ova priča nema puno veze sa poslom koliko ima veze sa klasnim razlikama koje su postojale i koje se i dan danas reflektuju na svakodnevni život kako se stvaraju i gube.

Pre nekoliko dana sam bio u Budimpešti po apsolutno privatnim stvarima. Kako je dan bio dug i poseta Mađarskoj usmerena na jednu stvar – odlučili smo da posetimo i sam grad kako bismo osetili i videli kako izgleda pred Božić.

“Say no more” – kažu u Letećem cirkusu Montija Pajtona – kriza kao i nedostatak novca se oseća u vazduhu čim se uđe u Budimpeštu. Skoro nepostojeći ukrasi koji podsećaju na vesele praznike jasan su znak da država/grad shvataju ozbiljnost situacije i da ne žele novac uludo.

Ali nazad na događaj.

Događaj

Mađarski hleb/pizza/???

Neke stvari se jednostavno dese, i nama se zalomilo da parkiramo kola u skoro-samom-centru i maloj sporednoj ulici blizu jednog Paba (Madách Imre út). Na prvi pogled sa nekih 20m učinilo nam se da, mnoštvo ljudi, loži badnjak. Kako nam je za Budimpeštu u 7 sati popodne to izgledalo kao jedino živo mesto (skoro nikoga nismo videli na ulici) svratili smo da vidimo šta se dešava.

Ispostavilo se da je u toku bila priprema velikog mađarskog hleba??? ili pice za Ginisa.

U svakom slučaju – testo+mnogo sitne slaninice+beli luk+pavlaka i eto zabave. Prva tura od nekih 6-7m dugog hleba je isparila u roku od 5 minuta. Drugu su napravili za 15. I tako čitave večeri.

Nismo uspeli da uživamo u potpunosti kako nas je čekao put nazad i pijenje sjajnog piva uz ovu užasno brzu hranu bi bio rizik epskih razmera.

Šta je tu posebno?

Za početak – ljudi koji su konzumirali ovaj besplatan proizvod. Da, dobro ste čuli – besplatan. I da, dobro ste čuli – ljudi. Bilo je tu skitnica, biznismena, napirlitanih metroseksualaca i devojčica, studenata, poštene inteligencije, komunista, anarhista i drvoseča. I svi su čekali svoj red i lepo se zahvalili momcima sa noževima koji su sekli i pravili ovu hranu.

Nije bilo loma, skakanja preko nečije glave, slomljenih ruku/nogu i sl. Sećajući se sadnica i lomljenja česnice – ovaj piknik je izgledao kao koncert klasične muzike. Dostojanstveno i kulturno.

Paralela

Pre nekoliko nedelja Antoni Burden (Anthony Bourdain) je započeo interesantnu emisiju na Travel kanalu The Layover. Treća epizoda je bila posvećena Rimu. Svrha emisije je da pokaže kako izgleda između 24 i 48 sati neki grad u svetu kada imate presedanja i čekanja na sledeći let. Malo turizma i mnogo hrane koje ne smete da propustite. I puno korisnih saveta.

Jedna od rečenica koja mi je ostala u sećanju je objašnjenje o mesu koje se koristi u jednom simpatičnom restoranu Sora Lella.

Svo kvalitetno i čisto meso je išao preko reke (u Vatikan), dok su za narod ostajale iznutrice. Sa njima smo naučili da pravimo najbolju moguću hranu.

Suština priče o hrani i klasama

Hrana je elementarna ljudska potreba i mora biti zadovoljena. U svakom sistemu svi moraju biti zadovoljeni, i oni gore kao i oni dole (neminovno). Oni gore moraju misliti o onima dole kao o ekipi zbog koje su tu gde jesu dok oni dole rade na tome da žive i rade sa željama o normalnom životu.

Stvari su veoma jednostavne… Onda kada razmišljate o svojim ljudima, narodu ili bilo kom ko je ispod (ili radi za) vas, i oni će misliti o vama. I odlično će se osećati i organizovati. Kultura i strpljenje će postojati, kao i dostojanstvo.

Onda kada nemate osećaj da neko brine o vama na bilo koji način – dolazi do gubitka elementarnih ljudskih osobina i vraćamo se u doba jure.

Nekada je pesnik Ivan Gundulić pisao u pesmi “Osman”

… Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje…

Man at Work

Bitno je isporučiti – život i lekcije (39)

Man at Work

Čovek u poslu - Artisan Shooting via Flickr

Poslednjih nekoliko dana praćenje društvenih kanala je postala noćna mora.

Da skratimo priču.

Mora da se radi!

Prosto je divno kada ima toliko posla koji ispunjava i manjak vremena za praćenje sveta. Ne toliko da ne mogu da se isprate neke bitne stvari ali gomila sitnih dešavanja, provociranja, okidača, deljenih slika/videa i komentara, jednostavno oduzimaju vreme i pažnju zaposlenog čoveka.

Optimizacija

Uz razne Sumifaje, google ridere, agregatore, strimove posao bi trebao da bude jednostavniji, zar ne? Pa ne … I dalje postoji mnogo šuma. Email sumifikatori sadržaja koji se podeli kroz mreže i dalje ne rade baš najbolje kako je dosta (za mene) sadržaja propušteno od bitnih ljudi ili kompanija. Tako da tražim bolji alat. Ili se skidam sa istih.

Vreme

Najbitniji element svega. Svako čitanje, svaka distrakcija – oduzima vreme. A toliko je stvari koje treba pogledati, ispratiti i analizirati.

Inspiracija (ili povratak realnosti)

Pre par nedelja se desio LeWeb i domaći blogeri (i komšije iz Hrvatske i Makedonije) su bili tamo. Lično, mislim da je prvo predavanje ili razgovor bio najbitniji za sve nas koji jesmo i sve one koji prilaze neiscrpnom izvoru informacija kao što je Internet.

U pitanju je priča sa Karl Lagerfeldom i o tome kako on koristi tehnologije.

Po meni najzanimljivija rečenica pored opšte priče o korišćenju tehnologije je došla posle pitanja koliko se bavi ostalim sadržajima na Internetu, mejlom i sl. Skraćena verzija je između 24:50 i 25:32 u snimku.

Ti ne ideš na Internet. Uglavnom čitaš stvari na papiru?

Ljudi oko mene čitaju i prate Internet. Ja nemam toliko vremena jer moram da dizajniram kolekcije. To su trenuci kada moram da budem isključen od sveta. Ako želite da budete u vezi sa ostatkom sveta, poenta nije da budete hiperpovezani, već dobro povezani (ljudi koji su bitni prim.aut.).

I šta matori modni kreator kaže? Radite rođaci i isporučite, efektivno – nemojte da pratite hiljadu i jedan kanal. Izgubićete vreme. Bavite se onim šta je bitno!

A da li znate šta je bitno?

Staats burger

Gadljivost i politička korektnost – lekcija (38)

Staats burger

Politički korektna pljeska - Carsten Lorentzen via Flicks

Da li ste gadljivi na

  • novac
  • uspeh
  • dobre ocene
  • privrženost drage osobe?

A da li se plašite javnog pokazivanja istinskog radovanja gorenavedenom? Ako ste imali problema da javno pokažete svoje “demone” nećete daleko dogurati. Zašto se ljudi plaše da pokažu šta misle? Možda zato što se plaše reakcije javnosti. Da ne ulazimo u devijantne (klinički definisane) forme ponašanja, stavovi koje imate obično se mogu drugačije tumačiti.

Sigurno je bitno svoje stavove isključiti ako ste menadžer u nekoj multinacionalnoj kompaniji i sama pozicija traži da budete neka vrsta vojnika – što standardizovaniji. U slučaju preduzetnika ili vlasnika – ne želite da budete tako jednostavni.

Zašto je bitno isključiti političku korektnost?

Morate prestati da budete politički korektni i pazite da li će nekome možda-ikada-nekako-smetati vaše javno pokazivanje želje/volje/strasti.

Svrha političke korektnosti je uprosečavanje ljudi i stvaranje nasilne gadljivosti prema ljudskim osobinama koje pokreću stvari – strast, ljubav, znanje. Naravno, ako pokazivanje preraste u bahatost, prevaziđe granice dobrog ukusa, spusti komunikaciju na nivo koga bi se postidele i životinje – osobu ne možemo opisati kao “živopisnu” već kao budalu.

Vi niste budala

Vi ste preduzetnik koji želi da stvori održiv posao i da živite od toga.

Mogu vas prepoznati kao dobrog preduzetnika i nekoga ko pruža usluge i proizvode, a mogu vas prepoznati pre svega kao – živopisnog lika koji ima stavove i koga možete pitati za sve i svašta. Morate biti estrovertni ili se bar truditi da budete ekstrovertni (lečite se javnim nastupima).

Lični marketing onoga šta radite

Pokazivanje svojih stavova i smisleni rad na ekstrovertnosti su najbitnija stvar koju možete da uradite za sebe i svoj biznis. U velikoj meri to će značiti da morate biti apsolutno politički nekorektni.

Nemajte straha. Jer vi niste još jedan radnik i ne tražite još jednog radnika.

Najbolje kompanije imaju živopisne likove koji rade posao. Budite vođa takve ekipe (ne tima).

Workers-trike-for-improved-conditions

Procena, cena, cenjenje tuđeg rada – lekcija (37)

Workers on W. 35th St. between 7th and 8th Ave., the area known as China Town, strike for improved conditions, 1940.  One sign suggests Franklin D. Roosevelt would say "End Starvation Wages" and Berger - Alenick would reply "Not in Our Sweat Shops"

Radnici protestvuju protiv izrabljivanja - Kheel Centar Univerziteta Kornel

Problem naše okoline nije u tome što nema novca kojim bi se platile usluge i proizvodi koje prodajemo.

Nama nedostaje cenjenje (vrednovanje) tuđeg rada. Pre nekoliko dana sam pročitao da je odgovor jednog političara koliko će koštati podrška izbornoj kampanji “pa ništa, to će sve raditi naši aktivisti”. Shvatio sam da je odgovor krajnje bandoglav i glup i izrečen bez razmišljanja, što je osnova razmišljanja većine ljudi koji imaju mogućnost da angažuju nekoga za posao tj imaju pristup novcu.

Da li je bolje reći “realno, rad naših aktivista je neprocenjiv i biće utrošeno x radnih sati koji su aktivisti spremni da ulože zarad kampanje” umesto “ne košta ništa, jer to rade aktivisti“?

Na prvi način daješ vrednost tuđem radu i pokazuješ da ga ceniš i definišeš veličinu koju ne iskazuješ u novcu već u radnom vremenu. Na drugi pokazuješ koliko ti je ekipa koja želi da pomogne nebitna ili možda ne veruješ da utiče na izborne rezultate. U svakom slučaju si ih stavio u kategoriju sirove radne snage koja se oseća dobro zato što pomaže, u koju ne veruješ i smatraš ih viškom koji eto mora da postoji a realno nema uticaja i ne vidiš efekat.

Ceniti tuđ rad je teško i uvek će neko biti povređen u manjoj ili većoj meri. Ono što mora da postoji je bilo kakva ideja o tuđem radu. Ako samo ceniš svoj rad a tuđ ne – empatija prema drugom ljudskom biću i društvu uopšte, ti je na niskom nivou. Spoznati tuđ rad i ceniti i vrednovati ga – je najbitnije za zdravo preduzetništvo.