Kako z*j*b*t* svoj posao?

Cheeses

Sirevi – Smabs Sputzer via Flickr (CC BY 2.0)

Ovo nije teorija. Ovo je primer iz prakse koji sam primetio kod mladih preduzetnika (mladih u smislu posla, a u svim starosnim kategorijama).

Zamislite proizvod – na primer sir (proizvod mleka) ili pekmez ili bilo koji proizvod koji se stvara po određenoj recepturi. I zamislite da ste uspeli da napravite određenu količinu – 10kg.

Kako želite da proverite da li će proizvod da se prodaje, krećete sa ponudom u užem krugu ljudi (prijatelja). Stavimo za primer cenu od 300 dinara po kilogramu bilo kog proizvoda. Ukupni prihod koji možete da očekujete je 3.000 dinara.

U prvom cugu uspevate da prodate celokupnu količinu i vašoj sreći nema kraja. Krećete u novi krug proizvodnje i prodajete. Sada već imate osećaj da imate pravu stvar u rukama i počinjete da pravite maksimalnu količinu koju možete da napravite sa svojim kapacitetima. Za primer hajde da uzmemo količinu od 20kg. Naravno, tržište je sada čulo za vas i narudžbine stižu. Ukupan promet vam se diže na 6.000 dinara po proizvodnom ciklusu.

Ako živite van grada – a verovatno je slučaj zbog broja krava/voćnjaka/sirovina… koje gajite počinjete da računate koliko košta zaista vaša proizvodnja – stočna hrana, đubrivo, obrezivanje, transport do grada… Shvatate da vam se ne isplati da idete više puta do grada već da vam je situacija takva da sve morate da uradite u jednom krugu. To znači da transport autobusom kao ručni prtljag neće uskoro da funkcioniše. Dolazite do momenta optimizacije troškova.

Ljudi kao ljudi – shvataju da se proizvodnja ne može proširiti bez dodatnog ulaganja u stoku, voće, otkup od drugih primarnih proizvođača, proizvodni proces, skladištenje, itd. Ljudi u ovom trenutku obično počinju ipak da zakidaju na kvalitetu kako bi dobili veću zalihu koju mogu da prodaju i time povećali profit. Optimizacija na najlakšem. To znači da sir neće imati onoliko masti koliko je predviđeno da ima, pekmez neće biti više tako gust ili će se učvšćivanje raditi nekim „nestandardnim“ metodama, proces sazrevanja će se skratiti kako bi se ciklus što pre završio…

I ovo je momenat kada za**** svoj prvobitni plan – visoko kvalitetni sir ili bilo šta drugo – zarad (fiktivne) veće produktivnosti. Ovaj momenat se ogleda u pogrešnoj percepciji zašto su ljudi u prvom mahu uopšte počeli da kupuju tvoju robu.

Jedno je ako se odlučite za masovnu proizvodnju a drugo ako želite visok kvalitet. Ne postoji bolji način nego održati kvalitet i isporučivati bez kompromisa.

Niko nije pobedio kupca – jer kupac ima apsolutnu vlast nad bilo kojim poslom.

I ne pričam o motivaciji da se ide prečicom jer bih tada ušao u priču o lezilebovićima (lezi hlebu da te jedem), smaranju sa „toliko stvari“, lenjosti, nepotrebnom „cimanju“ i sl. Ljude kao da je blam da postave svoje standarde da budu daleko iznad svih i da guraju svoju bolju priču. Kao da ne žele da se odbiju od proseka i odu dalje i budu najbolji. Možda zato što nisu sigurni da mogu dovoljno da se odmaknu da većina ne može da ih dohvati i vrati nazad (primer sportista, naučnika, inženjera…).

Napomena: Postoji još mali milion faktora u ovoj priči (kupovina kapaciteta, higijenski uslovi, standardi i sl) i cilj je bio pokazati da u velikom broju slučajeva ljudi biraju naizgled najjednostavniji način povećanja proizvodnje – smanjenje kvaliteta.