Category Archives: Poslovanje

8134582755_92fdcd9da2_c

Važno je zvati se investitor – lekcija iz poslovanja (43)

Pioneers Festival Investors Day

Pioniri festival – Dan investitora / via Flickr by Heisenberg Media (CC BY 2.0)

Poslednjih nekoliko godina imao sam priliku da delim sa mlađim ljudima od sebe iskustva o preduztništvu, slušam ideje, realizacije, planove i da im na kraju svakog razgovora preporučim (naravno onda kada je u pitanju partnerstvo) da pažljivo biraju sa kime će praviti akciju i kako će odrediti udele. Ne toliko da bi se odredilo ko ima veći uticaj ili snagu ili nešto nebitno, već da bi svi shvatili koliko doprinose projektu kada već nemaju novca.

Odnos koji dogovore ostaće tu (ili zauvek) i nije dobro da se nakon n meseci ili godina neko pronađe loše raspoložen zbog uloženog nivoa ulaganja koji se nije osetio na početku. Mada – kada se takva situacija i dogodi – uvek je bitno pričati o tome i dogovoriti se. Svako negodovanje se odrazi na posao a to niko u ekipi ne želi. Nadrndanost se ostavlja van firme.

Drugi (i veći savet) je dolazio nakon pitanja “a da li bi vi uložili u naš projekat?”.

Odgovor investitora

onog koji ne želi da uči vlasnike bolne lekcije

“Ja sam prestar za ove stvari ali me interesuje koliko nudite (procenata) i za koji novac – za vaš projekat koji nije još ni počeo život i u koji ulažete svoj težak rad?” – na ovome su se uglavnom završavale diskusije. Retki su imali prilike da čuju nastavak priče a ticao se “da li znate šta je investitor?”.

“Investitor je partner koga baš i niste želeli, ali koji ima sredstva koja su vam preko potrebna. Investitor se uvek prvi namiruje onda kada se zarade novci. Osnivači i vlasnici nemaju puno prava u ovim slučajevima. Investicija u novcu investitora ima daleko veću vrednost od uobičajnih udela. Kao investitor želim da se moj udeo vrati i uveća.

Mogu dobiti od vas (ako se slažete) 10% kompanije i za uzvrat vam dati 10.000€. To znači da kada dođe vreme prodaje firme ili se pojavi neko ko je zainteresovan za deo firme – investitor (iliti ja) dobija svoj novac koji je uložio + plus 10% od trenutne procenjene vrednosti firme.” Jer je investitor rizikovao i uložio novac i on (ili oni) se prvi namire.”

Neko će reći “pa ništa nije radio!!?” – naprotiv, investitor je radio, zaradio i odlučio da rizikuje u projekat kada niko drugi nije. Da li je pravično ili nije – nismo tu da sudimo. Tu je zlatno pravilo – ko ima zlato određuje pravila.

… i prošireni odgovor ili pitanje

“Dogovorite se koliki deo želite da prepustite investicijama kao i cifru koja vam je potrebna. Ideja da pitate nekoga da li hoće i da vam takođe ponudi procenat koji želi govori u prilog tome da ste pilići i da ne znate šta je pravi posao. A takvima ne bih prepustio svoj novac.

Tako da je potrebno prvo da se sastavite, postavite ciljeve i želje i onda razgovarate sa potencijalnim investitorom.”

Nedoumice i problemi vlasnika

Prvi i jedini problem je prihvatanje postojanja investitora kao kategorije koji može (ali i ne mora) da se meša u posao a to nikako ne mora da se svidi onima koji realan posao rade. Svi žele da sačuvaju investiciju a najviše investitor – jer on u tome vidi realan novac koji se troši. Vlasnici u većini slučajeva vide vreme i energiju.

Vlasnici takođe umeju da ne vide pravi potencijal investitora. A to je – iskustvo. Većina investitora već zna kako da napravi profit i prošla je kroz mnogobrojne scenarije u poslovanju i može da pomogne vlasnicima ili partnerima.

Euforija

Svi žele partnere u poslu i to je sjajan način da se napravi firma – onda kada su svi euforiči, posao ide i sve je super. Ali niko ne želi investitore, jer oni uvode novi stepen kontrole i zaštite svoje investicije i ukazuju na manje lepe stvari koje se dešavaju ili su tik iza ugla.

I svi žele da ih se reše što pre i isplate.

Deonica (akcija) od 50 dinara

Težina verovanja

Deonica (akcija) od 50 dinara

Pre par godina na putovanju sam naišao na tablu koja je upućivala na (u to vreme) preko 140 godina od stvaranja prve zadruge pod nazivom “Blagajna uzajamne vjeresije”.

Ako bih pokušao da objasnim koncept na kome se zasniva čitava stvar morao bih početi od početka i reči veresija.

Šta je to veresija?

spomen ploča osnivanja prve zadruge blagajne uzajamne veresije

Spomen ploča prve zadruge na Korčuli

Prvi pomen reči veresija me vraća na detinjstvo i razne narodne umotvorine kao što su “Čast svakom – veresija nikom” ili “Davao je na veresiju” sa slikom čikice koji šeta sa poderanom odećom i prosjačkim štapom. Online rečnik ukazuje na to da reč potiče (kao i mnoge druge) iz turskog i reči veresi  koja se odnosi na kredit, davanje robe “na veru”, posuditi, pozajmiti.

Legendarni Vukajlija ima malo više kreativnih objašnjenja šta veresija znači.

A na kraju se stvar svodi na veru u povratak uloženog i verovanje da će druga strana (partner u poslu) novac vratiti.

Akcija Udeoničke zadruge Beogradskih piljara mogle su biti kupljene od strane piljara i prenete na njihove porodice ali ne i dalje. Novac je morao ostati u krugu društva. Glasovi akcionara nisu mogli biti veći od deset po osobi.

Koliko mora da bude velika vera ljudi jednih u druge da bi stavili na sto novac i koristili ga međusobno kako bi pomogli jedni drugima? Velika – ali ni zadruge se ne prave sa bilo kim.

Kreditne unije (zadruge)

Kreditne zadruge ili unije i dalje postoje i veoma su dobro. Čudno je da nisu toliko razvijene kada su već postojale pre više od 100 godina na ovim prostorima.

Ako se pitate šta su to kreditne zadruge – više ćete naći na Wikipediji.

Finansijske institucije koje se razlikuju od banaka u tome što operišu sa “višim moralnim standardima” – pomažu lokalnoj zajednici i služe ljudima a ne profitu. Korisnici i primaoci usluga su članovi.

Prva kreditna zadruga potiče iz Nemačke i 1852.godine i osnovao ju je  Franz Hermann Schulze-Delitzsch. Prva zemljoradnička zadruga u Nemačkoj nastala je kada i ona na Korčuli – 1864.godine. Prva zadruga u Srbiji osnovana je 1894. godine u selu Vranovo kod Smedereva, kao poljoprivredno-kreditna unija.

Nemački princip razvio je Friedrich Wilhelm Raiffeisen (da – taj Rajfajzen). Ako vas interesuje više tema zemljoradničkih zadruga u Srbiji i kako je izgledala borba protiv zelenaša – predlažem čitanje rada Prof. dr Dragane Gnjatović sa Megatrend Univerziteta. Sjajan osvrt na istoriju i gledanje u neka druga vremena.

Zemljoradničke kreditne zadruge Rajfajzenovog tipa stvarale su sredstva za kreditiranje svojih članova u manjoj meri iz njihove štednje a pretežno tako što su se zaduživale kod privatnih bankarskih institucija. Banke su pristajale da zadrugama odobravaju kredite pod uslovom da svi zadružni članovi budu solidarni i neograničeno odgovorni za finansijske obaveze koje bi preuzela zadruga. Da bi zemljoradnici, pak, pristali da svom svojom imovinom solidarno jamče za obaveze zadruge, oni su morali da se dobro međusobno poznaju. – citat iz rada

…Zadatak zadruge je bio da obezbeđuje svojim članovima što jeftiniji kredit i da podstiče njihove hrišćanske vrline… – citat iz rada

Ujedinjene nacije su proglasile 2012.godinu – Međunarodnom godinom zadruga. U Srbiji je zadrugarstvo na niskom nivou. Da li smo spremni da ponovo verujemo jedni drugima, pomažemo i pravimo neke nove prilike na zadružni način?

3626491538_531e4c99c3_z

Samostalni i običan preduzetnik

Kancelarija slobodnjaka - via Flickr by lastonein (CC BY-NC-ND 2.0)
Samostalni (entrepreneur) i običan preduzetnik ili slobodnjak (freelance) nisu isto.

Prvi (preduzetnik) pravi posao koji može da se skalira i razvija nezavisno od pojavljivanja na poslu.

Drugi (samostalni preduzetnik ili slobodnjak) samo radi za druge i ne skalira posao i veoma zavisi od samog sebe.

Samo da se razumemo.

 

Tamo gde se stvari završavaju... - Bežanijska kosa, Beograd - 44.832821, 20.397338

The end?

Tamo gde se stvari završavaju… – Bežanijska kosa, Beograd – 44.832821, 20.397338

Prošlo je više od 10.5 godina kada sam počeo “legalno da radim” za neku firmu..

Takođe pre 15 godina sam počeo da zarađujem radeći takođe za jednu firmu ali ne baš tako legalno. Mladost, neiskustvo i paralelno studiranje tokom kraja veselih 90-tih. Sve je jasno.

Prošlo je tačno 6 godina od kada sam odlučio da napustim okrilje korporacije i poslao pismo o prestanku radnog odnosa. Posle 4 meseca sam otišao u preduzetnike i osnovao firmu sa kumom. Toliki otkazni rok sam dao kompaniji kako bi našli adekvatnu zamenu. Po mnogima – i više nego što je potrebno.

Posle jače od godinu dana – sa prijateljima sam osnovao novu kompaniju – i postao serijski preduzetnik.

A zašto sve ovo pišem?

Preduzetništvo u ovoj zemlji (i ostajem pri tome) mora da se razvija. I to je posao za mlade ljude koji žele da urade nešto drugačije. Takođe – moraju da dobiju kredibilne savete od onih koji su već prošli kroz proces razvijanja ili će padati na glupostima i ponavljati istoriju. Savetnik ili mentor – izaberite sami.

Dođe vreme kada moraš da sagledaš gde si i šta si i kuda dalje. Meni je došlo vreme da se konsolidujem i prepakujem svoje karte. Sudbina tj život kompanije Gaia Consulting je na prekretnici – šta dalje.

Kada će biti bolje? (lista)

Kao društvo sve više siromašimo i stežemo kaiš. To i nije toliko loše ukoliko se radi zbog pravih stvari. Ukoliko se to radi zbog manjka opšteg novca iliti keša to je drugi problem – nemaština.

A kada sagledam iz neke perspektive (odeš na par dana van zemlje npr) mesto gde i kako živimo ne vidim da će u dogledno vreme (period od rođenja do prvog dana osnovne škole deteta = 7 godina) biti bolje niti da će se stvari menjati. Možda samo prisilom.

Pod biti bolje podvodim

  • razvoj industrije a ne odugovlačenje umiranja gubitaša,
  • šaltanje državne strategije razvoja sa teške industrije i megalomanskih projekata na preduzetništvo i opismenjavanje ljudi da se bave svojim životom i egzistencijom,
  • drastično smanjenje državne administracije
  • ukidanje redova za komunikaciju sa državnom upravom
  • automatizaciju poslovnih procesa (firme koje se otvaraju radi širenja posla)
  • liberizovanje tokova novca (čitaj online plaćanje, strani procesori kartica, valuta)
  • svođenje posla APRa, banaka, poreske uprave na njihove okvire (šta treba da interesuje banku zašto ja nešto plaćam – za to odgovaram državi a ne banci, poreska radi svoj posao a ne uteruje novac u budžet, APR ne treba da zanima šta će meni informacije o pojedinim privrednim društvima ako plaćam tu informaciju po važećem cenovniku)
  • otvaranje podataka tj baza podataka i svođenje na web servise kako bismo i mi sami pomogli našoj zemlji ako znamo i umemo (Open Government stav i Open Data inicijativa)
  • ulazak u Evropsku uniju (i nad popom ima pop – neko mora i nas da tera)
  • cene avionskih karata koje odgovaraju realnosti i letovi do susednih država (rad na obimu uz ekonomsku isplativost)
  • cilj svakog od nas – realna štednja i optimizacija – i realno razmišljanje šta će biti i sutra i prekosutra i dan posle
  • manjak vesti (na svim medijima) koji dovodi do bavljenja (sada nama) trivijalnim stvarima
  • više preduzetnika i uspešnih ljudi koji nisu nedodirljivi – žele da dele iskustva

Sve što sam napisao je (nadam se) lepo i sjajno kao želja jednoj državi. A zašto je ovoj kompaniji vreme prekretnice?

Ja realno u ovom društvu zaista ne vidim kako naše znanje mogu da unovčim. Tj ovom društvu i industriji ne trebaju naše usluge. Ovoj zemlji trebaju aktivisti koji će da lože raju da će biti uskoro dobro (gde uskoro teži trećem dobu slušaoca) i koji će se u stvari baviti sami sobom kako bi obezbedili egzistenciju. Jer od nečega ipak mora da se živi. Neko mora da ostane ovde da bi država postojala ergo i državni aparat. I dalje je državni posao bolji i isplatljiviji od privatnog. U kom gradu? U ovoj zemlji rođaci. Prethodna lista nije zezanje i voleo bih da bacim neku paru da za 7 godina više od pola liste neće biti ispunjeno a normalno je da bude. Ja sam spreman da se kladim – a vi – da li ste spremni da sačekate ovde to vreme?

Problem high end usluga

Poslednjih dana radim na projektu. Da li znate kako je lepo kada radite posao koji volite? I koristite sva ta znanja koja ste stekli mukotrpno? Divno. Ali taj projekat nije za ovo tržište niti će biti skoro blizu. Tako da – ovo tržište ne treba ljude koji znaju i koji hoće da rade. Ovo tržište je u fazi da joj trebaju udarnici – ljudi sa snagom koji neće da postavljaju suvišna pitanja. Ima ko će da razmišlja za njih. Pametni i vredni su skupi i nisu uvek poželjni (u ovom društvu).

Kada te društvo neće ili ne želi – promeni igru.

Momenat samospoznaje

Moj poražavajući momenat se desio pre nekoliko dana (koji je i inicirao ovu temu) kada sam shvatio da smo svi užasno osakaćeni i da nikada nećemo dostići svoje roditelje (jer svi želimo – ili bar većina – da budemo bolji).

Dostizanje se neće desiti jer nećemo moći da zarađujemo i izdvajamo za ne-elementarne stvari veoma malo – nećemo biti ni blizu kvalitetu života koji je nekada postojao. I bićemo frustrirani.

Takođe srednja klasa kojoj većina teži će biti sve manja – do trenutka kada banke budu posedovale zemlju i stanove koji su pod hipotekom i biće nam svejedno. Osakaćeni smo jer nismo znali da presečemo. Tj isekli su one koji su sekli.

Sečenje stvari/problema

Da ne bismo živeli u zemlji pozitivnih razmišljanja i verovali da će sve biti u redu samo ako radimo kako treba, mi ćemo kao pravi preduzetnici i odgovorne osobe da sečemo sada, i nećemo čekati starije da nam kažu da Deda Mraz ne postoji.

Devojčice i dečaci – život je jedno teško mesto gde moraju da se donose i teške i lake odluke. Možete terati svet da se okreće kako vi želite ali onda morate da budete užasno jaki i sa dobrim leđima. Kada nemate dobra leđa, onda morate da imate stabilan keš flou i finu rezervu da biste mogli da se ****** (pravite važni). Ako dopustite da odluke donese neko umesto vas tj prepusti vam da donesete samo jednu moguću odluku – tada je prekasno. Bila to inspekcija, poreska uprava, banka ili neka deseta institucija. Naučite da donosite teške odluke, odgovorno i sa puno kojones – bili bata ili seka.

Promena pitanja

Više pitanje nije

Da li da odem ili da ostanem? (eng. Should I stay or should I go)

Sada je pitanje

Zašto da ostanem?

Da li je ovo kraj? Ne znam. Presećićemo.

Cash in Hand

Ko se boji online biznisa još?

Novac u rukama - Cash in Hand/Stuart Crawford via flickr (CC BY-NC-ND 2.0)Dole navedeni tvitovi su na temu javne rasprave koja se desila 18.novembra 2012.godine. Nažalost nisam bio prisutan sem kroz online komunikaciju Twitterom sa učesnicima u raspravi. Još jednom nažalost nisam imao prilike da čujem pitanja i odgovore koji su se desili na licu mesta ali sam pokušao da iznesem sve ono što muči preduzetnika, šta možda tišti državu da ne krene putem puštanja sloboda u online biznisu kao i ljudski momenat koji svako preskače.

 

https://twitter.com/irecevic/status/258997534456958976






Neki od izvora u poslednje vreme koji govore o različitim aspektima problematike online biznisa iz Srbije za unutrašnje i spoljnotrgovinsko poslovanje.

Realno je da naša “stara” industrija ne može da izvede povećanje proizvodnje i prodaje i da doprinese tom izlazu iz krize.

Još je realnije da mnogobrojni izvoznici koji potpadaju pod kategoriju 931 (ako se pitate šta je to kategorija 931 onda biste mogli da pogledate republički zavod za statistiku gde se nalaze informacije o izvozu i uvozu, i pod kojom mogu da potpadnu sve one stavke koje nisu proizvodnja materijalnih stvari) nisu vidljivi državi dok preostalih 900 i kusur kategorija obuhvata detaljnu sistematizaciju izvoza jedne zemlje – uglavnom materijalnih stvari – jesu.

Sa druge banke itekako znaju šta celokupna srpska ekonomija u senci (internet ekonomija) i koliko doprinosi uvozu. Svi ti devizni prilivi se raspoređuju itekako dobro i zna se koliko odlazi novca na izvoz i uvoz koji je vezan za internet.

Mislim da država ne zna koliko online poslovanje donosi i koliko ljudi može da uposli.

Online biznis omogućava maloj firmi da bude prisutna na svetskom tržištu i da radi nišne poslove. Ne treba da angažuje hiljade ljudi i birokrata kako bi radila izvoz ili uvoz i proizvodila nešto. Stvar je jednostavna – dajte ljudima alate i mogućnost (naučite ih da pecaju) i brinuće se sami o sebi.

U jednom trenutku sam rekao da “net poslovanje tera ljude na efikasnost, veliki obim i brz promet informacija” što nije svojstveno ovom društvu. I nije. Ali se vremena menjaju i klinci (izvinite) nemaju vremena da se savijaju pod starom pričom da nešto ne može. Može i ima da bude. Ako ne lepim rečima onda glavom o zid. Neko će na kraju da tuži državu pred sudom u Strazburu o sprečavanju osnovnih ljudskih (poslovnih) prava za međunarodnu trgovinu malih i srednjih preduzeća.

Ako se državni aparat plaši da će neko pokušavati da izbegne poreze onda država ima ozbiljan problem u shvatanju svojih građana i privrede. Svi žele normalan i jednostavan život. Da mogu da kupe odeću, hranu, uživaju u nekim blagodetima kola, putovanja i sl. Sav taj novac mora da prođe kroz legalne tokove da bi mogao da se legalno troši. Sprečavanjem trgovine neće se izbeći problem.

Postoje internet milioneri u Srbiji i ne pojavljuju se. I plaćaju poreze. I većina radi preko stranih procesora i banaka. Na domaće banke  gledaju kao na lošu neminovnost zbog ne fleksibilnosti i rigidnosti koje dolaze od NBS i Ministarstva Finansija. Svaki preduzetnik ili preduzeće su kovači svoje sreće i odgovorni su za svoje poslovanje a ne banke.

DSCF0705

…kada porastete – dan u kompaniji (12)

Magična vožnja ringišpilom – Kan, Francuska

Porasli ste (kao firma)? (imate) Dosta ljudi? Zar sve to nije slično onoj staroj – mala deca mali problemi, velika deca veliki problemi?

PDV, plate, porezi, doprinosi, renta prostora, komunalije… ko će to da plati? Razlika u ceni naravno.

Preko 30 akata ili dokumenata moramo da kreiramo u momentu kada prerastemo određeni broj zaposlenih. Svaki od dokumenata košta, da li da se napravi ili da se održava kroz angažovanje spoljnih agencija.

Neko to mora da plati. A plaća klijent tj plaća se kroz profit.

Onda kada neko dovodi u pitanje nečiji profit vreme je da prestanete da pričate sa osobom. Neko plaća po ceni koja se nudi i tačka. Ako taj neko ima profit koji se vama ili nekom drugom čini “neverovatno velikim” razmislite – šta taj sve plaća da bi mogao da funkcioniše i ima operativan posao.

Davno su optimizovani procesi, uvedeni standardni, poštovanje zakona po svim osnovama — ali i dalje – to košta. Koštaju saradnici koji održavaju kvalitet postavljenih standarda od strane države. Stim da je to zadovoljavanje forme. Stim da bi mnoge stvari bile daleko skuplje i komplikovanije da firme moraju da imaju unutar  kuće sektore koji se sada outsource-uju.

Ovo možda može biti vapaj i kritika – koliko košta ali i ne košta toliko ako se problem prebaci na drugoga. Svi mi prihvatamo da nas manje boli ne razmišljajući koji manji bol jeste pogrešan smer jer smo ga odabrali samo zato što manje košta. Propisane stvari su tu da bi na neki način podigle kvalitet rada i standarde. Kada bi iste standarde i država implementirala…

Ali da se vratimo problemu profita.

Ne može ići ispod granice koja vam je potrebna za preživljavanje firme. U svakom slučaju iznad nivoa održavanja života – jer nikada ne znate kada će doći neko teško vreme ili kriza.

Kada uđete u vrzino kolo ozbiljnog preduzetništva, ciklus se ponavlja iz meseca u mesec. Profit nije loša stvar. Pogotovu je je sjajna ako znate da ga upotrebite za prave stvari i ako ste normalna osoba.

Rekao sam vam da sam bolestan! - via mistyhorizon2003

Kako umiru kompanije – lekcija (42)

Rekao sam vam da sam bolestan! – via mistyhorizon2003

Ovo je neka vrsta čudnog kruga o preduzetništvu i na neki način se završava sa 42-gom lekcijom.

Većina će vam pričati o tome kako se kompanija pravi, kako preduzetništvo razvija ekonomiju – i sve tako nešto super.

Manje će vam pričati o tome kako kompanije umiru tj šta se to dešava i utiče da kompanija nestane. Iako ste imali prilike da vidite veliko kompanije tokom 90-tih (mada ih je bilo tokom čitave privrede SFRJ) kako propadaju, gomile ljudi koji odlaze sa otkazom u rukama… možda ne znate šta je iza svega stajalo.

Stvar je jasna i veoma očigledna. Što je kompanija veća, umire duže i bolnije.

Sledi lista stvar koje treba izbegavati, indikatore da će firma biti u problemu… Iz ličnog je iskustva i biće dopunjavana iskustvima drugih. Grupisana po organizacionim celinama i elementima poslovanja.

Rizici

  • Na svadbu i u posao se ide sa određenim stvarima. / U projekte ume da se ide srcem i nekim osećajem, ali je bitno imati dovoljno informacija da bi se donela neka odluka. Smislena ponajpre.
  • Rizici su svašta. / Uvek treba razmišljati o raznim vrstama rizika koja nisu samo posao. Tu su i ljudi, i odnosi, kupci/dobavljači… Blaga doza paranoje i razmišljanja mora da postoji. Glupo je ulaziti u bilo kakve odnose samo na osnovu reči.

Finansije

  • Finansije znaju šta da rade. / Finansije znaju šta da rade i posmatraju posao iz svog ugla. Neko mora imati širu sliku i paziti. Redovno praćenje finansijskih parametara je ključno u svakom danu života neke kompanije. Prestanite da pratite finansijske parametre i izgubićete osećaj o tome kako vaša firma stoji.

Administracija

  • Valjda ljudi znaju šta treba popuniti. / Svaka država ima birokratiju u manjoj ili većoj meri. Svi traže određene popunjene formulare. Ako ih nemate, sledi globa. Angažujte i advokate ako treba da biste bili u skladu sa propisima. Trošenje novca na kazne je glupo (osim ako nemate dobru vagu za analizu troškova/kazne).

Odnos prema poslu (opšte)

  • Onda kada misliš da svi rade svoj posao i sve je u redu. / Đavo je u detaljima – pitajte ljude šta i kako rade i šta im se dešava. Saznaćete mnogo koristeći malo vremena. Ništa se ne podrazumeva.
  • Prećutkivanje nekih dečjih stvari koje zaposleni i dalje imaju. / Ljudi idu linijom manjeg otpora. Firma nije stvar manjeg otpora. Samo zategnuto uz jasno postavljanje standarda.

Prodaja

  • Onda kada menadžment ne obraća pažnju na prodaju i da li je dovoljna da zatvori troškove koji postoje. / Pričajte sa računovođom, budite pronicljivi i razumite kuda novac odlazi. Ne obraćanje pažnje na prodaju je jednostavno glupo. Ako ne prodajete, nemožete zaraditi, isplatiti plate i platiti dobavljače. I da… nije samo posao zaposlenih da zovu – menadžement je tu da razmisli šta se dešava i kako reagovati strateški.
  • Veliki poslovi, velike fakture, veliko … sve. Ali dugo vreme naplate. / Logistički problem velikih isporuka je svuda isti u svakoj industriji. Rascepkavanje računa je normalna opcija. A obezbeđuje i bržu rotaciju novca. Ne budite megalomani. Nešto treba da plaća redovne račune.

Razni troškovi

  • Onda kada ljudi svojim putovanjima kompenzuju manju platu. / Plaćajte ljude kako treba i skalirajte posao u skladu sa mogućnostima. Širi se koliko je guber dugačak.
  • Troškovi hodaju na dve noge. / Glupo je ne kontrolisati troškove. Još gluplje ne biti detaljan u analizi troškova.
  • Jedan dobavljač za čitav život. / Ne vodite dobrotvornu organizaciju. Sa ok dobavljačima treba imati odnos, ali ih i treba testirati. Naravno ako je jedini iz industrije – raditi na realnim osnovama.

Nabavka

  • Onda kada nema kontrole nabavljanja sredstava za rad i održavanje. Ljudi obično predimenzioniraju stvari. / Ranije već rečeno … pratite troškove.
  • Dobavljači se isto tako trude da dobiju poslove. / Pravite svoje tendere. Ništa nije slađe neko smanjiti troškove tenderom. Nema nikakve veze sa tenderima na nivou države – raspolažete novcem svoje firme.

Ljudski resursi

  • Onda kada počnu da se zapošljavaju siledžije tj grubi ljudi koji treba da dovedu (samo) do povećanja produktivnosti. Ovo realno ima kratkoročne efekte. / Mnogi ljudi traže moć a manje novce, tako da žele više da imaju malu kinu u ljudima zbog osećaja moći. Uglavnom žele samo da dominiraju i drže za sebe tzv odgovornosti. Otkazivanjem saradnje pomažete ljudima koji rade za vas.
  • Pogrešno postavljeni odnosi. / Neko radi za nekoga u pravnim okvirima i za novac. Ne zaboravite da je obaveza vlasnika da obezbedi uslove za rad. Odgovornst za obavljene poslove je na zaposlenima. Odgovornost za realizaciju i ugovaranje je najviše na vlasnicima ili menadžerima. Pogrešno preuzimanje odgovornosti dovodi do lošeg vladanja i morala. Menadžeri su odgovorni za svoje podređene. Tačka.
  • Miljenici tj stvaranje miljenika vodi u problem. / Miljenici dobijaju najglamuroznije poslove. Loše. Ni po babu ni po stričevima. Najbolja politika.

Specifične funkcije

  • Onda kada specijalisti ne umeju da urade posao jer ne nemaju dovoljno informacija. Mogućnost za rizik koja ih je oblikovala ranije sada više ne postoji. Nesigurnost u sebe. / Obučavanje ljudi konstantno sa ponavljanjima u određenim intervalima. LJudi imaju tendenciju da zaboravljaju, pogotovu stvari koje ne koriste.

Menadžment

  • Kada krene da se oseća manjak kontrole i nedostatak upravljanja ljudima ljudi kasne na posao, odlaze ranije, ne izveštavaju o stanju projekata, izbegavaju klijente … / Kontrola se vrši sa menadžementom, mnogo vremena vlasnika koji još uvek nisu uključili menadžement u poslovanje…

Da sumiramo…

Ljudi / Menadžment / Troškovi / LJudski odnosi / Praćenje poslovanja

I za kraj…

Nikada, ali nikada nemojte biti ovakvi prema svojoj kompaniji. Sledi sigurna smrt.