Tag Archives: kultura

5153430871_cc272a90c2

Programer od milion €

Proud to be a Programmer

Programer sam tim se dičim - Stephen Mitchell via Flickr (CC BY-NC-ND 2.0)

Svašta se desilo u poslednjih milion godina Internet poslovanja. Nekadašnji članak o programeru od 1000 evra je nekako… prošao i upotrebljiv je donekle.

Sve što stoji o znanjima, sposobnostima i glavi i dalje stoji. Ono što razlikuje sada već standardne programere i super starove je

  • rešavanje problema onda kada se pojavi (budi prisutan)
  • novac nije problem – problem je stav prema poslu u ovom ludom svetu
  • razvijena digitalna kultura – čišćenje iza sebe u svakom digitalnom smislu
  • završi posao pre vremena i makni bonus
  • možeš iskoristiti svoj kod ponovo

Paženje/maženje/HR ping pong i sl ostale stvari možete da dobijete u nekoj finoj organizaciji koja ima resurse za bavljenje vama. Uglavnom najbolji programeri su oni koji završe posao i rade sami na sebi. Ostali… hej – pričamo o trenutno freelance-erima :) .

Mađarski hleb/pizza/???

Priča o hrani – na putu Mađarska (1)

Ova priča nema puno veze sa poslom koliko ima veze sa klasnim razlikama koje su postojale i koje se i dan danas reflektuju na svakodnevni život kako se stvaraju i gube.

Pre nekoliko dana sam bio u Budimpešti po apsolutno privatnim stvarima. Kako je dan bio dug i poseta Mađarskoj usmerena na jednu stvar – odlučili smo da posetimo i sam grad kako bismo osetili i videli kako izgleda pred Božić.

“Say no more” – kažu u Letećem cirkusu Montija Pajtona – kriza kao i nedostatak novca se oseća u vazduhu čim se uđe u Budimpeštu. Skoro nepostojeći ukrasi koji podsećaju na vesele praznike jasan su znak da država/grad shvataju ozbiljnost situacije i da ne žele novac uludo.

Ali nazad na događaj.

Događaj

Mađarski hleb/pizza/???

Neke stvari se jednostavno dese, i nama se zalomilo da parkiramo kola u skoro-samom-centru i maloj sporednoj ulici blizu jednog Paba (Madách Imre út). Na prvi pogled sa nekih 20m učinilo nam se da, mnoštvo ljudi, loži badnjak. Kako nam je za Budimpeštu u 7 sati popodne to izgledalo kao jedino živo mesto (skoro nikoga nismo videli na ulici) svratili smo da vidimo šta se dešava.

Ispostavilo se da je u toku bila priprema velikog mađarskog hleba??? ili pice za Ginisa.

U svakom slučaju – testo+mnogo sitne slaninice+beli luk+pavlaka i eto zabave. Prva tura od nekih 6-7m dugog hleba je isparila u roku od 5 minuta. Drugu su napravili za 15. I tako čitave večeri.

Nismo uspeli da uživamo u potpunosti kako nas je čekao put nazad i pijenje sjajnog piva uz ovu užasno brzu hranu bi bio rizik epskih razmera.

Šta je tu posebno?

Za početak – ljudi koji su konzumirali ovaj besplatan proizvod. Da, dobro ste čuli – besplatan. I da, dobro ste čuli – ljudi. Bilo je tu skitnica, biznismena, napirlitanih metroseksualaca i devojčica, studenata, poštene inteligencije, komunista, anarhista i drvoseča. I svi su čekali svoj red i lepo se zahvalili momcima sa noževima koji su sekli i pravili ovu hranu.

Nije bilo loma, skakanja preko nečije glave, slomljenih ruku/nogu i sl. Sećajući se sadnica i lomljenja česnice – ovaj piknik je izgledao kao koncert klasične muzike. Dostojanstveno i kulturno.

Paralela

Pre nekoliko nedelja Antoni Burden (Anthony Bourdain) je započeo interesantnu emisiju na Travel kanalu The Layover. Treća epizoda je bila posvećena Rimu. Svrha emisije je da pokaže kako izgleda između 24 i 48 sati neki grad u svetu kada imate presedanja i čekanja na sledeći let. Malo turizma i mnogo hrane koje ne smete da propustite. I puno korisnih saveta.

Jedna od rečenica koja mi je ostala u sećanju je objašnjenje o mesu koje se koristi u jednom simpatičnom restoranu Sora Lella.

Svo kvalitetno i čisto meso je išao preko reke (u Vatikan), dok su za narod ostajale iznutrice. Sa njima smo naučili da pravimo najbolju moguću hranu.

Suština priče o hrani i klasama

Hrana je elementarna ljudska potreba i mora biti zadovoljena. U svakom sistemu svi moraju biti zadovoljeni, i oni gore kao i oni dole (neminovno). Oni gore moraju misliti o onima dole kao o ekipi zbog koje su tu gde jesu dok oni dole rade na tome da žive i rade sa željama o normalnom životu.

Stvari su veoma jednostavne… Onda kada razmišljate o svojim ljudima, narodu ili bilo kom ko je ispod (ili radi za) vas, i oni će misliti o vama. I odlično će se osećati i organizovati. Kultura i strpljenje će postojati, kao i dostojanstvo.

Onda kada nemate osećaj da neko brine o vama na bilo koji način – dolazi do gubitka elementarnih ljudskih osobina i vraćamo se u doba jure.

Nekada je pesnik Ivan Gundulić pisao u pesmi “Osman”

… Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje…

Međuljudsko razumevanje na Twitteru, blogovima i ostalim društvenim mrežama

Posle prošlonedeljnog predavanja na BlogOpen-u sam imao ideju o članku koji se sam nametnuo po praćenju tekstova iz lokalne blogosfere, Twitter-sfere, Facebook profila (iz regiona) a tiče se komunikacije i razumevanja drugih ljudi.

Lakše je pljunuti nego razgovarati. Isto tako, lakše je besneti nego se nasmešiti.

Zašto je neko ko bloguje/tvituje samo par meseci manje bitan od nekoga ko to radi godinama?

Video sam članke i tvitove ljudi koji to rade od skoro, na sebi potpuno svojstven način, bez predznanja, van svakih normi i pravila. I čine čuda.

Da li ćete takve ljude odbaciti zato što vam se samo čini da su stigli tu, nekom magičnom prečicom? Lakše je pljunuti. Teško je pružiti ruku i pitati “kako si to izveo”?

Dok neko ne počne da psuje i osuđuje, da li je stanovište druge osobe pogrešno i vredno javne osude? Razmislite o onima koji ne podržavaju gej paradu a nisu homofobi i ne rade to iz straha.

Mislim da još treba da prođe dosta vremena dok ne počnemo da cenimo ljude zbog onoga što jesu kao osobe pa tek onda da sudimo o njihovim mišljenjima.

Početak “razmene” predavača/sudionika u razmeni na skorašnjim konferencijama/festivalima je pravi korak ka razumevanju i shvatanju bliskih kultura koje ipak jesu drugačije (iako slično psujemo). Način razgovora na prvu loptu može izgledati “hejterski” (eng. hate – mržnja) ali se na kraju svodi na – nerazumevanje kulture i milljea u kome je stil izražavanja nastao.

Do kraja sveta – Graeme Revell

Poster za film "Do kraja sveta"

Poster za film "Do kraja sveta"

Kao film “Do kraja sveta” nije bio veliki bioskopski hit, muzika iz filma jeste. Naprosto je postala nezaobilazna stanica u muzici 90-tih. Pored pesama vrhunskih muzičara (Talking Heads, REM, Neneh Cherry, Lou Reed, Elvis Costello, Nick Cave, Depeche Mode, Peter Gabriel…) istakao se i Graeme Revell, muzičar, dirigent i kompozitor čudne biografije.

Kao deo SPK, benda koji je nastao iz susreta dva radnika u psihijatrijskoj bolnici, nakon čitanja manifesta radikalne nemačke Marksističke grupe Sozialistisches Patientenkollektiv, Graeme Revell je kreirao muziku za film Dead Calm koja mu donosi nagradu Australijske filmske industrije. Posle ovog događaja, Graeme prelazi da radi u filmskoj industriji gde ostaje do dan danas. Gde ste sve čuli njegovu muziku? Continue reading

Nebo nad New York-om

Jedan od legendarnih filmova Nebo nad Berlinom Vima Vendersa bavi se anđelima i njihovim željama posle vekova provedenih pored ljudi.

Susreti dva anđela i prepričavanje događaja i citata koje su videli ili čuli podseća na beskrajno divne kratke priče.

Pre par dana naišao sam na site Overheard in New York, koji me je podsetio na  fenomenalne stvari koje ljudi stvore i koje nestanu u trenutku, a prolaznici ih uhvate i zabeleže, a nisu anđeli.

Fosberi flop

Sport evoluira onda kada se ubiju svete krave
- Tim Ferris – autor 4-ro časovna radna nedelja

Na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju 1968.godine u disciplini skok u vis pobedio je Richard Dick Fosbury sa revolucionarnom tehnikom skoka – nazvanom Fosberi flop.

Rolf Beilschmidt, 5.3.1977.godine - visina 2.25

Primer stredl tehnike

Kako je u vreme svoje druge godine srednje škole shvatio da je dominantna tehnika stredl u to vreme, prekomplikovana za njega odlučio je da sebi olakša život. Iako su mnogi u to vreme probali da preskaču letvicu na sličan način, niko do kraja nije razradio koncept.

Sticajem okolnosti, do 1960.godine podnožje za doskok je pravljeno uglavnom od piljevine ili peska, što je predstavljalo rizik za novi metod skakanja. Od 1960-te podnožje za doskok se promenilo i veliki broj škola je počeo da stavlja gumena ili sunđerasta doskočišta.  Ova promena je omogućila drugačije razmišljanje o skoku u vis. Continue reading

Kako da vam dozvole da zaradite – lekcije iz poslovne škole (19)

Štandovi za poklone posle kupovine i trošenja para

Štandovi za poklone posle kupovine i trošenja para

Mnogi se iznenade kada se prikaže cena usluga, pogotovu kada izgledate mlađe i, nekako, neiskusno.

Nekako izgledaju uvređeno zato što im se traži da plate uslugu. Često izgleda da ni cifra nije toliko bitna koliko ideja da neko “njima” ispostavlja račun za usluge.

Kako objasniti nekome da zaista treba da dozvoli drugome da zaradi? Ovo su neki primeri nekih rečenica. Continue reading