Tag Archives: kvalitet

Dva penzionera - Haris Čengić via Flickr (CC BY-ND 2.0)

Kontrola kvaliteta (1)

Dva penzionera

Dva penzionera – Haris Čengić via Flickr (CC BY-ND 2.0)

Poslednjih 11 godina ljudi odlaze u penziju. Tj oni koji dožive godine kao i staž propisan zakonom. U pitanju je ne tako komplikovana procedura ali zahtevna za koju se spremate mesecima pre samog prelaska iz zaposlenog u penzionera. Jel jelte imate vremena.

Sticajem okolnosti bliska osoba nesebično već 10 godina pomaže prijateljima, komšijama, poznanicima, bivšim kolegama da prođe kroz proceduru odlaska u penziju. Mnogi ne znaju svoja prava a ni država sa svojim PIO fondom ne ukazuje na sve stvari. Da ne bih ulazio u mnogobrojne slučajeve koji su prošli kroz ruke – recimo da predstavnici PIO fonda baš i nisu zainteresovani da reše ažurno predmet i aktiviraju nečiju penziju. Na stranu to što penzionera baš i nema previše kako se starosna granica pomera iz godine u godinu.

Ali da se vratimo na kontrolu kvaliteta.

Pre više od 30 godina, tadašnji PIO fond je uposlio studente preko studentske zadruge da vrše unos podataka u informacioni sistem o uplaćenim porezima/doprinosima tj svemu. Zbog čega ova informacija.

Slučajno se desilo to da su tokom unosa podataka (barem tako tvrde iz PIO fonda), studenti promašili jednu nulu. Umesto npr 150.000 dinara uneto je 15.000. Ta greška se desila 80-tih godina. Posle 30 godina ljudi koju odlaze u penziju započinju proceduru i dobijaju rešenje o tome kolika će im biti penzija. Stim da to nije njihova realna penzija. Jedna godina radnog staža im je umanjena za 90%. Na 30 i više godina staža to izgleda kao mala stvar… Kod nekih je to dosta na godišnjem nivou.

U svakom slučaju – od 46 ljudi koji su prošli kroz pomoć i proceduru samo 9 je imalo obračun tj kvalitetno dokumentovan radni staž i rešenje za penziju. To je malo manje od 20% predmeta.

Dvadeset procenata rešenja bez problema je veoma mali procenat, što znači da preostalih 80% ima problema u dokumentaciji i oduzima vreme službenicima u PIO fondu i koči procesiranje novih zahteva.

Kontrola kvaliteta se zasniva na tome da se analiziraju baze podataka po unosu (registrovana suma u informacionom sistemu naspram izveštaja sa računa za svaku godinu ili mesec), detektovanje problematičnih predmeta (npr iz iste kompanije ili godine unosa podataka) i preventivno regulisanje problema.

Na stranu to da ljudi koji su imali velike plate i plaćali prema tome veoma velike iznose PIO fondu imaju problema da realizuju svoju penziju – jer je veoma sumnjivo da je neko imao toliku platu.

Sve u svemu kontrola kvaliteta informacija, u ovom slučaju, predstavlja osnovu efikasne organizacije. Niti jedna organizacija nije imuna na ove probleme, pogotovu kada se analogni podaci prebacuju u digitalnu formu. Ali je neophodno raditi na kontroli kvaliteta.

Tajni kupac – Mystery shopper

S’početka 2007 godine sreo sam se sa ekipom ljudi koji su hteli da započnu posao koji se vrti oko Tajnog kupca tj slanja, na oko, slučajnih kupaca u objekte – od hotela pa do maloprodajnih objekata, kako bi ustanovili da li je usluga na tim mestima u skladu sa pravilima i procedurama. Narodski rečeno – slanje špijuna.

Stvar je daleko kompleksnija i spominjanje špijuna može samo doneti negativan odnos prema ovom poslu.

Kompanije (male i velike) imaju potrebu da održe kvalitet na bilo kom tržištu da se nalaze. Od ovog principa tajnog kupca ne beže ni kompanije kao što su Apple jer je zadovoljsvo kupca (na kraju) jedini vid uspeha (svako ko uđe u radnju je potencijalni kupac). Standardi opremanja prodajnog prostora, odnos službenika sa posetiocima/kupcima, korišćenje promocija i prezentovanje – sve su to stvari koje mogu da dožive umanjenje kvaliteta tokom vremena ukoliko ne postoji kontrola.

Saznanje da postoji kontrola doprinosi tome da zaposleni kao i menadžment uvek budu spremni da ne spuštaju kvalitet svojih usluga kao i da implementiraju sve procese i precedure do kraja.

Tada (2007 je u pitanju) pokušaj nije baš najslavnije uspeo iz prostog razloga što nije bilo dovoljno lokalnih kompanija koje bi shvatile ovu vrstu usluge.

Pre par godina sam došao u dodir sa Helionom koji je globalni igrač po pitanju Tajnih kupaca koji funkcioniše i u Srbiji. Princip je jednostavan – tajni kupac može biti bilo ko, ko se pridržava scenarija naručioca posla, prođe online obuku šta se i kako primećuje tokom tajne posete. Nekada se troši novac koji se zatim refundira, uz plaćanje na račun vaše usluge (i vremena). Zadaci su raznoliki i mogu biti veoma interesantni.

Sir - Smabs Sputzer via Flickr (CC BY 2.0)

Kako z*j*b*t* svoj posao?

Cheeses

Sirevi – Smabs Sputzer via Flickr (CC BY 2.0)

Ovo nije teorija. Ovo je primer iz prakse koji sam primetio kod mladih preduzetnika (mladih u smislu posla, a u svim starosnim kategorijama).

Zamislite proizvod – na primer sir (proizvod mleka) ili pekmez ili bilo koji proizvod koji se stvara po određenoj recepturi. I zamislite da ste uspeli da napravite određenu količinu – 10kg.

Kako želite da proverite da li će proizvod da se prodaje, krećete sa ponudom u užem krugu ljudi (prijatelja). Stavimo za primer cenu od 300 dinara po kilogramu bilo kog proizvoda. Ukupni prihod koji možete da očekujete je 3.000 dinara.

U prvom cugu uspevate da prodate celokupnu količinu i vašoj sreći nema kraja. Krećete u novi krug proizvodnje i prodajete. Sada već imate osećaj da imate pravu stvar u rukama i počinjete da pravite maksimalnu količinu koju možete da napravite sa svojim kapacitetima. Za primer hajde da uzmemo količinu od 20kg. Naravno, tržište je sada čulo za vas i narudžbine stižu. Ukupan promet vam se diže na 6.000 dinara po proizvodnom ciklusu.

Ako živite van grada – a verovatno je slučaj zbog broja krava/voćnjaka/sirovina… koje gajite počinjete da računate koliko košta zaista vaša proizvodnja – stočna hrana, đubrivo, obrezivanje, transport do grada… Shvatate da vam se ne isplati da idete više puta do grada već da vam je situacija takva da sve morate da uradite u jednom krugu. To znači da transport autobusom kao ručni prtljag neće uskoro da funkcioniše. Dolazite do momenta optimizacije troškova.

Ljudi kao ljudi – shvataju da se proizvodnja ne može proširiti bez dodatnog ulaganja u stoku, voće, otkup od drugih primarnih proizvođača, proizvodni proces, skladištenje, itd. Ljudi u ovom trenutku obično počinju ipak da zakidaju na kvalitetu kako bi dobili veću zalihu koju mogu da prodaju i time povećali profit. Optimizacija na najlakšem. To znači da sir neće imati onoliko masti koliko je predviđeno da ima, pekmez neće biti više tako gust ili će se učvšćivanje raditi nekim “nestandardnim” metodama, proces sazrevanja će se skratiti kako bi se ciklus što pre završio…

I ovo je momenat kada za**** svoj prvobitni plan – visoko kvalitetni sir ili bilo šta drugo – zarad (fiktivne) veće produktivnosti. Ovaj momenat se ogleda u pogrešnoj percepciji zašto su ljudi u prvom mahu uopšte počeli da kupuju tvoju robu.

Jedno je ako se odlučite za masovnu proizvodnju a drugo ako želite visok kvalitet. Ne postoji bolji način nego održati kvalitet i isporučivati bez kompromisa.

Niko nije pobedio kupca – jer kupac ima apsolutnu vlast nad bilo kojim poslom.

I ne pričam o motivaciji da se ide prečicom jer bih tada ušao u priču o lezilebovićima (lezi hlebu da te jedem), smaranju sa “toliko stvari”, lenjosti, nepotrebnom “cimanju” i sl. Ljude kao da je blam da postave svoje standarde da budu daleko iznad svih i da guraju svoju bolju priču. Kao da ne žele da se odbiju od proseka i odu dalje i budu najbolji. Možda zato što nisu sigurni da mogu dovoljno da se odmaknu da većina ne može da ih dohvati i vrati nazad (primer sportista, naučnika, inženjera…).

Napomena: Postoji još mali milion faktora u ovoj priči (kupovina kapaciteta, higijenski uslovi, standardi i sl) i cilj je bio pokazati da u velikom broju slučajeva ljudi biraju naizgled najjednostavniji način povećanja proizvodnje – smanjenje kvaliteta.

DSCF0705

…kada porastete – dan u kompaniji (12)

Magična vožnja ringišpilom – Kan, Francuska

Porasli ste (kao firma)? (imate) Dosta ljudi? Zar sve to nije slično onoj staroj – mala deca mali problemi, velika deca veliki problemi?

PDV, plate, porezi, doprinosi, renta prostora, komunalije… ko će to da plati? Razlika u ceni naravno.

Preko 30 akata ili dokumenata moramo da kreiramo u momentu kada prerastemo određeni broj zaposlenih. Svaki od dokumenata košta, da li da se napravi ili da se održava kroz angažovanje spoljnih agencija.

Neko to mora da plati. A plaća klijent tj plaća se kroz profit.

Onda kada neko dovodi u pitanje nečiji profit vreme je da prestanete da pričate sa osobom. Neko plaća po ceni koja se nudi i tačka. Ako taj neko ima profit koji se vama ili nekom drugom čini “neverovatno velikim” razmislite – šta taj sve plaća da bi mogao da funkcioniše i ima operativan posao.

Davno su optimizovani procesi, uvedeni standardni, poštovanje zakona po svim osnovama — ali i dalje – to košta. Koštaju saradnici koji održavaju kvalitet postavljenih standarda od strane države. Stim da je to zadovoljavanje forme. Stim da bi mnoge stvari bile daleko skuplje i komplikovanije da firme moraju da imaju unutar  kuće sektore koji se sada outsource-uju.

Ovo možda može biti vapaj i kritika – koliko košta ali i ne košta toliko ako se problem prebaci na drugoga. Svi mi prihvatamo da nas manje boli ne razmišljajući koji manji bol jeste pogrešan smer jer smo ga odabrali samo zato što manje košta. Propisane stvari su tu da bi na neki način podigle kvalitet rada i standarde. Kada bi iste standarde i država implementirala…

Ali da se vratimo problemu profita.

Ne može ići ispod granice koja vam je potrebna za preživljavanje firme. U svakom slučaju iznad nivoa održavanja života – jer nikada ne znate kada će doći neko teško vreme ili kriza.

Kada uđete u vrzino kolo ozbiljnog preduzetništva, ciklus se ponavlja iz meseca u mesec. Profit nije loša stvar. Pogotovu je je sjajna ako znate da ga upotrebite za prave stvari i ako ste normalna osoba.

eaten burger

Topli obrok

eaten burger

Pojeden burger – Robyn Lee via Flickr (CC BY-NC-ND 2.0)

Tokom decenija koje su došle posle II svetskog rata, komunizam/socijalizam je ovoj zemlji (i u okolini) doneo fantastičnu stvar - Topli obrok. Kvazi-kapitalizam je to nazvao pauzom za ručak i politički korektno ga preneo u deo terena gde odgovornost imaju zaposleni a ne poslodavac.

Čitava priča nije u lamentu nad odgovornošću za kvalitet ishrane i ko je u obavezi da pazi na nutritivne vrednosti onoga šta unosimo i koliko. Više se osvrće na činjenicu da veoma veliki procenat ljudi koji počne da radi, prihoduje ok, zadovoljan je svojim poslom – dobije od 5 do 10kg na svoju telesnu težinu po započinjanju posla.

Neko bi rekao da su u pitanju stresovi, neko sedenje, razmatranje odgovornosti u kvalitetu hrane i ko se brine o njoj (poslodavac vs radnik) i koliko utiče na kilažu – i svi imaju smisla.

Ali bih postavio drugu teoriju.

Osnova teorije

Veliki broj ljudi nije odraslo na srebrnoj kašiki i jednostavno imamo roditelje koji su pripadali/pripadaju onoj većini srednjeg i blizu srednjeg sloja društva. Ne zamerite – viša srednja klasa odavno ne postoji.

Većina je odrasla sigurno tokom 90-tih hvatajući malo i “krilne godine” gde su postojali džepovi blagostanja ali je uglavnom to bilo vreme stezanja kaiša i obraćanja pažnje šta se i kako i kada kupuje. Da se ne lažemo, bilo je i oskudica.

The point

U trenutku kada imate zaposlenje, mir, stabilnost, platu – gorepomenuti topli-obrok-koji-je-posle-2000-dobio-ime-pauza-za-ručak dobija dimenziju normalnosti i stvari koja omogućava ljudima da se osete bolje, sitije i zadovoljnije. Ostvarivanje osnovne stavke u Maslovljevoj lestvici – fiziološke potrebe. Ali i one skrivenije – potrebe za uvažavanjem.

Potrebe za uvažavanjem od strane roditelja i okoline. Hrana i mogućnost tog toplog obroka znači povezivanje sa nekim dobrim-starim-vremenima i vraćanje vere roditeljima da i nama može biti isto ako ne i bolje.

Na drugu stranu sitost koju hrana stvara. I obično to radimo tj jedemo i više nego što nam je potrebno. Imamo mogućnost da priuštimo sebi sve ono što nismo mogli ili nisu mogli da nam priušte. I često u tome preterujemo.

Lično sam u jednom trenutku stavio na sebe preko 20kg. I uspeo sam deo da skinem – samo disciplinom i planom.

PAtagonia

Kada porastem želim da napravim kompaniju…

Patagonia

kada porastem želim da napravim/stvorim kompaniju koja prodaje više tako što će forsirati kupce da manje kupuju.

Zvuči nemoguće? Itekako je moguće.

Kada zakucate ovakvu politiku kvaliteta i ne odustajete i pritom forsirate novo korišćenje starih stvari zato što su kvalitetne i nisu za bacanje – shvatite da sumnjiv kvalitet, niske cene i mediokritetna super proizvodnja – možda pokriju svet ali ne ostavljaju upečatljiv trag na ovoj planeti.

Petrol pump IMG_1277

V-Snaga ili priča o gorivu – na putu Mađarska (2)

Odricanje od prava: Sledeći članak nije sponzorisao niti jedan proizvođač ili prodavac goriva na teritoriji Srbije, Grčke ili Mađarske. Takođe, sve se zasniva na subjektivnom mišljenju kako mi na raspolaganju nisu laboratorije koje mogu utvrditi kvalitet goriva.

Petrol pump IMG_1277

Pumpa za gorivo - OZinOH via Flickr

Priča započinje pre nekoliko meseci tokom BizBuzza. Kako su bliski rođaci pored Niša i žarko sam želeo da ih vidim, propustio sam sve lepe trenutke kafanskog života BizBuzza. Pri povratku iz sela sipao sam gorivo na pumpi (strani lanac). Napomena: Godinu dana unazad koristim euro dizel i punim rezervoar na svakih nedelju do dve.

Polaskom iz Niša, krenuli smo autoputem. Odgovor kola na gas je bio fenomenalan, ubrzanje nesmetano i kompletan osećaj vožnje fantastičan. Moji saputnici su tokom vožnje do Beograda izneli svoje doživljaje o kolima i kvalitetu goriva.

Priča o novim kolima

Ganc nova Seat Ibica 1.4, “ispod čekića” 2007. godine, dolazi do ponosnog vlasnika. Sve miriše na novo. Pažljiva vožnja i stizanje na pumpu. Sipanje goriva i odlazak na kraći put – tek toliko da se “mašina ugreje”. Na sav užas ponosnog vlasnika novih kola, vozilo počinje da ispušta čudne zvuke.

Brzim odlaskom u servis, komentar servisera je bio “loše gorivo”.

Prijatelj je nakon ovog incidenta počeo da kupuje gorivo na drugim – navodno boljim pumpama. Odlaskom tog leta u inostranstvo, nepažnjom je stao na pumpu velikog lanca i sipao verziju bezolovnog V-Power  goriva. Sipanjem punog rezervoara vožnja je trajala i trajala i trajala uz odlične performanse. Skoro kao reklama za Duracell baterije.

Priča o starim kolima

Stara kola imaju svoje probleme ali i jednu konstantu – performanse opadaju vremenom. Čistim slučajem na nekih 1400km puta od pre par dana imao sam prilike da do kraja praznim rezervoar i da promenim tri pumpe trošeći euro dizel kao i V-Power verziju dizela. Sa svakom pumpom i novim rezervoarom kola su išla dalje i bolje prkoseći logici.

Kako se oseća vlasnik tj onaj koji troši novac?

Zamislite kako se oseća vlasnik kola koji je platio više i vozio duže uz uživanje?

A zamislite kako se posle doživljenog oseća kada sipa gorivo na domaćoj pumpi?

Štap uvek ima dva kraja

Nije stvar samo u gorivu. Stvar je i u čitavom lancu proizvodnje, punjenja, distribucije, isporuke, pretakanja i punjenja u rezervoare kola i vozila. Tako da konstantno ulaganje u kompletan proces kako proizvodnje tako i distribucije i kontrole kvaliteta krajnji korisnik može da oseti razliku i da prihvati cenu po kojoj se prodaju stvari.

I nije naravno stvar samo u gorivu. Stvar je u svakom održivom poslu i operacijama. Dovedi proizvod do kraja, optimizuj ga tokom eksploatacije, pojeftini ga i povećaj profit i ulaži u održavanje i promociju kako bi povećao obim.