
Ideja iza projekta Funkshion (http://www.funkshion.com).
Naravno da na kraju to nije izgledalo tako
ali mi je interesantan početak i razvitak.
Mislim da treba pokušati sa on
na Na prvi pogled…Upravo tako, biti deo rešenja
na Na prvi pogled…hvala. potrudicemo se :)
na Strpljenje i kada ga nemati – lekcije iz života (26)Eto,uplatih internet,bili smo
na Zašto i kako sam postao preduzetnik i ostao čovek od posla (biznism**)?07/12/2009 | Nema komentara

Posle Holivuda i svakakvih filmova i serija, polu gledljivih ili na nivou vređanja stiže ideja ne toliko sveža koliko je izvođenje drugačije.
Okeanovih 11, u svingerskim 60-tim (2263), u dubokom svemiru, u formi serije…
![]()
Interesantno je prisustvo originalnih engleskih serija ali i glumaca u novoj američkoj produkciji. Da li ne postoji dovoljno dobrih ili svežih i upečatljivih likova?
Dosta pitanja, uživajte!
SLINGERS od Mike Sizemorea na servisu Vimeo.
03/12/2009 | Nema komentara
Posle više desetina klijenata (20+) čovek dođe do zaključka kako se ponašaju u zavisnosti od toga da li su nekada imali iskustva sa online marketingom i oglašavanje ili su sasvim novi u toj oblasti.
Dobro usmerenom kampanjom uvek se može generisati saobraćaj, i sa OK konverzijom postoji zavidna prodaja koja okreće posao. U slučaju da se budžet ne menja tj adaptira prema poslovanju, verovatno ćete ostati zakucani na prvobitnom planu kao i parama.
Situacija koja se desi u tom slučaju izgleda ovako:
Predlog je da taj sastanak bude tokom drugog meseca kako se klijent ne bi iznenadio i pripremio za problem.
Ukoliko je klijent već bio u online oglašavanju onda već zna za caku. Ono što nam se dešavalo je da u roku od dan ili dva preokrenemo situaciju u našu korist.
Zašto klijenti menjaju rukovodioce kampanja (eng. campaign managers)?
Pravilo konkurencije. Kada postoji konkurencija onda se borimo za kvalitet usluge. Klijenti to žele, jer žele veći profit i efikasnost.
Do sada je svaki klijent imao predimenzioniranu kampanju tj novci su trošeni besomučno sa neverovatnom cenom klika. Brzom akcijom i ozbiljnijim podešavanjem oglasne mreže veći je broj prikaza, manja cena klika, bolji procenat konverzije i budžet može da se raširi na više strana.

Ideja iza projekta Funkshion (http://www.funkshion.com).
Naravno da na kraju to nije izgledalo tako
ali mi je interesantan početak i razvitak.

Ljudi u pokretu
SEKU možemo uporediti sa sušom u Africi. Kada je suša onda su svi gladni. I velike grabljivice i mali biljojedi. Ako biljojedi umiru i sve ih je manje zbog manjka vegetacije, grabljivice i velike mačke imaju sve manje hrane i počinju da ne biraju koga će pojesti.
I pored SEKE, male i srednje firme na zapadu su preživele i učestvovale su u velikoj meri u izlasku iz recesije. Moglo se očekivati da će većinu poslova preuzeti kompanije gladne sredstava kako bi rešili pojedine finansijske probleme.
U stvari ovakvo razmišljanje je opravdanije u Srbiji i na tržištima koja ne štite mala preduzeća. Zašto bi uopšte mala preduzeća bila zaštićena od strane države?
Mala preduzeća generalno osnivaju ljudi koji žele da se bave preduzetništvom, i u retkim slučajevima te male firme postaju srednje i velike. Preduzetništvo je specifičan vid posla u kome osnivači vole da stvaraju novac za sebe i svoje potrebe/vode ljude/bave se klijentima. Ovakve stvari možete raditi i iz neke tuđe firme ali je najbitnija prva stavka: stvaranje novca za sebe. U svakom slučaju ljudi počinju da rade samostalno onda kada ne žele da rade za druge i stvaraju novac drugom i dobijaju fiksnu platu. Mnogi pokušaju i mnogi propadnu, ali samo zbog ne poznavanja elementarnih postulata poslovanja koje baš i ne možete da upoznate unutar firme u kojoj radite osim ako vas zaista ne interesuje radi budućeg prebega u vode preduzetnika.
Mala preduzeća u globalu učestvuju u velikoj meri u ekonomiji jedne zemlje. Iako imaju male promete iz ugla poreske uprave ili bankara, u globalu mogu pokrivati i do 50% obrta novca jedne zemlje.
Ako se velike firme okrenu malim poslovima kojima se bave male firme, u svakom slučaju mogu imati daleko bolje uslove od malih firmi, kako u uslovima plaćanja tako i cenom. Kada ste veliki onda imate dobro uslove svuda, kako u banci tako i kod svojih dobavljača, tako da ih možete nuditi svojim klijentima.
Država i zakonodavstvo regulišu prostor u kojima velike firme mogu da se kreću. Takođe, zakonodavac propisuje u kojoj meri velike firme, kompanije, državne institucije moraju raditi tj trošiti novac putem malih firmi.
Zašto bi uopšte firma morala da nabavlja/kupuje nešto od male kompanije?
Zato što svi moraju da žive. Ukoliko bi se sistem stvarao kako bi preživeli najveći i oni nesposobni onda bismo živeli u komunizmu. Sistem u kome prežive oni najsposobniji i najefikasniji koji se prilagođavaju situacijama, bili oni mali ili veliki je socijalni kapitalizam.
Naravno teorija o socijalnom kapitalizmu je prosto smišljena u ovom trenutku i verovatno se zove drugačije ali u ovoj priči se naziv čini prikladnim.
Velike firme poseduju rezerve novca, često i višak radne snage, dobre kreditne linije kao i uslove kod dobavljača. Kao takve mogu podneti svakave udare na poslovanje. Male firme nemaju takav luksuz ni u novcu niti radnoj snazi kao ni sa dobrim uslovima kod banaka. Ovo je razlog zašto se male kompanije čuvaju, ali ne po svaku cenu.
Mora postojati prirodna (poslovna) selekcija, gde nesposobni moraju da odu i naprave mesta za nove koji žele da se oprobaju. Isto tako, firme treba da rastu i razvijaju se.
Velike kompanije na razvijenom kapitalizmu su primorane da novac koji bi ionako potrošili za nabavke, preusmere na mala i srednja preduzeća tj na kupovinu roba i usluga. Ovaj procenat ide od 10-20% ukupne potrošnje velikih kompanija.
Na ovaj način i male firme mogu da učestvuju na tenderima velikih državnih/privatnih kompanija i dobijaju poslove. Na kraju krajeva velike kompanije koje učestvuju na tenderima koriste male kompanije za izvođenje radova zato što nemaju potrebno ljudstvo ili ekspertizu ali imaju sve predispozicije (n novca na računu, 20 godina postojanja, bankarske garancije veličine deficita zemalja trećeg sveta…).
06/08/2009 | Nema komentara
Veliki problem u kojem se možete naći u komunikaciji sa strancima je broj zahteva koje možete dobiti i koji mogu izgledati nerazumni.
Na primer:
„Potrebno mi su mi suncobrani na svakom uređaju koji se nalazi na atletskoj stazi jer je temperatura prevelika i ljudi koji rade ne mogu da izdrže 39 stepeni u hladu“.

Famozni suncobrani
Blagom analizom zahteva možemo ustanoviti da je zahtev krajnje realan ali da zahteva pokretanje mašinerije koja uključuje organizatora, magacionera, ljude za transport i nameštanje kao i u slučaju da suncobrani nisu predviđeni, niti kupljeni, nekoga ko će problem rešiti van stadiona koji vi ne možete da napustite. Prvi odgovor koji možete dati u slučaju da niste imali iskustva u komunikaciji je sledeći:
„Rešićemo to“ – što neće suviše obradovati stranca, ili „Ne znam“ – što će apsolutno uplašiti vaš kontakt i naterati ga na plač. Ovi odgovori ne trebaju da budu na vašoj listi.
Zamislite sledeći odgovor:
„Trebaju vam suncobrani. U ovom trenutku ne mogu da vam dam informaciju kada će biti postavljeni ali vreme do postavke ne bi trebalo da pređe više od 45 minuta. Da li ljudi mogu da izdrže sledećih pola sata, a ja ću vam dati potvrdu o vremenu postavljanja za 15 minuta“.
Na ovaj način ste pomerili eventualno vreme donošenja loših vesti za 15 minuta i dali sebi prostor za razmislite i kontaktirate ljude iz raznih službi koje ste upoznali u pripremama, kako bi došli do informacije.

Stranci sa ozbiljnom opremom
Ono što je zaista najbitnije je da prikažete sposobnost kontrole situacije. Možda i ne znate odgovore na sva pitanja ali znate koga da pitate i iskomunicirate na pravi način.
Bitan element dalje komunikacije nikako ne sme da bude panika i nerviranje. Komunikacija sa elementima panike i nerviranja može da bude kontraproduktivno, da vam reši problem prvi i/ili drugi put ali će treći put da stvori barijeru u daljem razgovoru i revoltu na drugoj strani.
Pitanje tipa:
„Obezbedite mi suncobrane kako znate i umete“
– je apsolutno nepoželjno. Pokazujete paniku (obezbedite), drčnost (kako znate i umete), nepreciznost (koji broj suncobrana i gde?) i šaljete poruku trupama da ne znate da rukovodite. Na duži rok će vam se obiti o glavu. U slučaju da je one-time-shot posao, može da vas bude briga kako ćete funkcionionisati sa ljudima sa druge strane. U svakom drugom, neko će ili želeti da radi sa vama ili ne. Generalno biti đubre od čoveka je poželjno u „nekim“ situacijama. U stvari, biti đubre može se shvatiti na različite načine. Sve zavisi od toga sa kim razgovarate.

Ekipa koja rešava probleme!
Komunikacija sa ekipom koja vam pruža podršku bi mogla da izgleda ovako, pogotovu u slučaju da sa druge strane imate ekipu koja nije profesionalna već polu amaterska (komunikacija sa profesionalcima izgleda apsolutno drugačije i ima elemente komunikacije u vojsci ili prijemnog odeljenja urgentnog centra sa puno doktora):
Potrebna mi je informacija o tome da li postoje pripremljeni suncobrani u magacinu ili ne. U slučaju da nisu spremni ili ne postoje potrebna mi je informacija ko može da ih obezbedi i u kom vremenskom periodu.
Vreme sa kojim ste se zadužili (15 minuta) teče, i informacija koja vam treba bi već trebala da teče kroz razne kanale. Ono što je neophodno u ovom trenutku koristiti je praćenje (eng. follow-up). Praćenje označava proces kontrole događaja. Kontrola treba da bude postojana i sa stavom. To konkretno znači sledeće:
„Molim vas, da li ste pronašli osobu koja može da mi odgovori na pitanje?“
Posle kontrolisanog pritiska, pronađen je kontakt koji može da reši problem i obezbedi suncobrane za 1 sat.
U ovom koraku je neophodno iskoristiti veštinu kontrolisanog/kanalisanog mentalnog naprezanja koji nastaje nakon 14 minuta i 30 sekundi od razgovora sa glavnim strancem.
Zbog celokupne organizacije i zatvorenih kanala za transport, moći ćemo da razmestimo sve suncobrane na tražene pozicije u roku od 50 minuta.
U čemu se sastoji, sastavljanje ovakve rečenice i komunikacija na ovaj način?
Ako vam zaista postave pitanja tipa:
Pri našim angažovanjima, organizator nam pored ishrane obezbeđuje i piće (sode).
Napomena: soda pića (Koka kola, Fanta, Šveps, Sprajt…) obično su besplatni u organizacijama.
Jednostavan odgovor je:
Nažalost, lokalni običaj je da se pored obroka obezbeđuje voda ali ne i sode. Videću šta možemo da dogovorimo sa organizatorom.
Ovo je mali zahtev, koji pokušavaju da vam proslede i stave na ramena. Ovakve stvari ne treba da vas se tiču i vi ne trebate da budete ortak sa plaćenim strancima. Vaš posao je da se postarate da posao bude urađen na uzajamno zadovoljstvo. Vi pružate podršku, komunikaciju, objašnjenje pravila ponašanja i rada, i bivate neka vrsta harmonizatora odnosa.
Sve preko toga spada u druženje. To postoji van ozbiljnih organizacija. Za vreme posla samo može da smeta. I oni su toga svesni, ali i dalje će pokušavati da neke stvari niskog prioriteta prebace na, moguće, neiskusne ljude.
Čuvajte se i budite nepopustljivi.
Ovako izgleda Google server, tj. jedan od mnogih (procena je stotine hiljada ovakvih jedinica). Dizajn i proizvodnja by Google. Malo više od 10cm debljine, sa dva procesora, dva hard diska i 8 memorijskih slotova.
Data centar je standardni kontejner sa 1.160 servera koji troši 250 kW struje. Za hlađenje se koristi voda, a kompletna konstrukcija kontejnera je takva da efikasno i minimalno troši struju. To konkretno znači da efikasna napajanja konvertuju višefaznih 12V na jednosmernih 12. Efikasnije je preneti 12V preko bakarne žice nego 5V. Sva ostala konverzija struje se dešava na matičnoj ploči.
Skoro da zvučim kao Google PR. Ako su lagali mene i ja lažem vas.
Mogu slobodno da se nazovu “zelenom” kompanijom.
Kako sve to izgleda uživo.
Izvor: IT za doktore
