Tag Archives: verovanje

Makbet u Globu - Theophile Escargot via Flickr (CC BY-NC 2.0)

Umetnost verovanja i poverenja – lekcija iz poslovne škole (47)

Pre nekoliko godina sam napisao članak posvećen umetnosti glume i razlozima zašto treba proći kroz glumačke vode – pogotovu ako ste preduzetnik. Često ga se setim, pročitam i uvek pomislim da možda nisam dovoljno obradio temu.

Znam da ću je sada stvari malo pojasniti.

Macbeth at Globe awning 2841

Makbet u Globu – Theophile Escargot via Flickr (CC BY-NC 2.0)

Ako bih mogao da istaknem bitne stvari koja se tiče glume i koje su mi ostale u pamćenju su – verovanje i iskrenost.

Verovanje u realnost lika koji igraš, ponašanje na osnovu razumevanja uloge i neke istorije koju lik ima. Iskrenost u osećanjima i rečima koje izlaze iz usta i pokreta.

Zašto verovanje? Koliko čvrsto veruješ u taj karakter, njegovu istoriju, stvari koje ga pokreću toliko će ti ljudi verovati da si to zaista ti. To je prokletsvo glumaca – da verujemo u likove koje kreiraju, da se plašimo njihove mračne strane (lika), da smo tužni nad njihovom sudbinom. To konstantno prebacivanje iz uloge u ulogu, strahove, osećanja, život likova može ostaviti posledice. Ali vas interesuje jedna uloga – uloga preduzetnika. I iskrenost koju ta uloga nosi.

Kada izađemo iz pozorište ili posle gledanja filma ili serije – imamo osećaj da je nešto dobro ili loše. U pitanju je verovanje u likove koje smo upravo videli i doživeli i iskrenost njihovih osećanja. To je ono što nam ostaje u sećanju.

Kada ste preduzetnik ili poslovan čovek – Vas gura napred verovanje u ono šta imate u rukama (proizvod/usluga) ili portfolio sa kojim možete da izađete i kažete – ja znam i mogu da ovo da uradim. Iskreno. Što bolje i kvalitetnije verujete u ono šta pričate – ubedićete drugu stranu da vam veruje.

A kako prepoznajete loše glumce? Izgledaju kao da ne veruju u ono šta predstavljaju. Iskreno ne veruju u svaki komentar, zahvalnost, javni nastup, sastanak… Ah da – pričam i o preduzetnicima.

Iskrenost i verovanje u ono šta radite ili prodajete – su ključni elementi preduzetničkog duha.

Pilići u kutiji

Kako izgleda prvi startap (ili kako ne treba da izgleda)?

Pilići u kutiji

Prvo se pronađe ekipa koja se uglavnom okupi oko zajedničke ideje – iz kraja, škole, dvorišta, teretane…

Zatim neko povede čitavu grupu u određenom pravcu kako izgleda da ta osoba zna o čemu priča. I svi veruju toj osobi – jer jednostavno – tako lepo priča i veruje u tu priču.

Proizvod koji izađe svi probaju i testiraju – čak i kada im se ne sviđa veruju da “neko drugi” vidi to bolje i ima bolji ukus. Pred kraj, roditelji ili bogatiji prijatelji pomažu kako znaju i umeju kako bi sredili i umanjili posledice tj ulaze profesionalci. Na samom kraju kreću međusobne optužbe i prebacivanja.

Ako niste prošli kroz sličan proces onda ne znate kako izgleda probati i ne slušati sebe. Ovo je možda najbolji način za prođete kroz jednostavnu priču pravljenja startapa bilo koje vrste. Da osetite da li je moguć/izvodljiv/operativan/realan. I da se opečete. Ako uspete iz prve imate velike šanse da počnete da verujete u sopstvene gluposti. A i ima i šanse da postanete nova zvezda.

Za vizuelni prikaz celokupne priče možete pogledati insert iz legendarne serije “Smogovci”.

Manager - Visual Psychology - A3

Politički problem

Manager - Visual Psychology - A3

Manadžer – Vizuelna psihologija – A3 od h.koppdelaney via Flickr

Tekst Miloja Sekulića me je naterao da razmislim – zašto političke stranke izbegavaju Internet?

U pitanju je mikromenadžment. Ne bih voleo da na blogu prevodim Wikipediu već ostavljam zainteresovanim da pročitaju suštinu.

Mogli bismo da raspredamo priči i širimo vasionu … i ne bismo se pomerili sa tačke u kojoj smo započeli raspravu.

Lično mislim da je u pitanju loš menadžment, i to ne samo u politici već u većini preduzeća i kompanija. Ljudi jednostavno ne umeju da rukovode.

Mikromenadžment je baš to – manjak verovanja u one koji rade za tebe i potreba za totalnom kontrolom.

Vlat trave koja štrči, baštovan prvu kosi – Demotivatori via Despair.com

Podređeni i ako imaju sposobnosti da urade sjajne stvari, imaju strah da će iskočiti iznad proseka koji zahteva njihov šef. A svi znamo šta se dešava sa travkama koje štrče? :)

Zašto mnogi (pogotovu političari) izbegavaju Internet?

Najnezahvalnije je opisivati ili suditi o drugome i tako ću se u ovom trenutku ugristi za jezik i profilisati prisustvo politike/partije/vođe na globalnoj mreži.

Mislim da je stvar u nepoznavanju medija i problem kontrole te famozne dvosmerne komunikacije i predavanje kontrole komunikacije drugim ljudima tj onima koji veruju u njih. Što je, naravno besmisleno jer bi trebali valjda da verujemo ljudima koji veruju u nas?

Veze stranke i kompanije

Kompanija se zasniva na hijerarhiji i upravljačkim mehanizmima. Kompanija raste i razvija se uz dobru profitnu stopu, investicije u ljude i opremu/razvoj, pravilnim rukovođenjem ljudi, pomeranjem zaposlenih u hijerarhiji, nagradama, bonusima, društvena odgovornost i sve one lepe stvari koje pišu u knjigama. A definitivno vrede i rade posao.

Uspešne firme su one koje imaju sve gorenavedene elemente u svojoj srži.

Ako želite da stignete na vrh morate poljubiti mnogo pozadina. – Demotivatori via Despair.com

Kult ličnosti, zamrznuta struktura i hijerarhija, zakucani programi i planovi, glorifikovanje samo poslušnika… put u propast i entropija energije. Ljudi veruju u organizacije u kojima svojim radom mogu da uspeju. Vera nestaje onog trenutka kada je vidljivo napredovanje na sve pogrešne načine.

Svaka kompanija koja ima mikromenadžere ima problem delegiranja i u svojoj srži ima ograničeni rok trajanja.

A sada sve ostalo … tj elementi politike na Internetu.

Koliko će nas to koštati?

Aktivisti i oni koji veruju u stranku ne koštaju mnogo. Verovatna koju beneficiju u budućnosti ili bliskost velikog šefa, ali u većini slučajeva oni koji veruju u put stranke to rade iz čistog ubeđenja.

Ono šta košta su: konsultacije, profesionalna tehnika i tehnologija, definisanje strategije i baza podataka. Uvek baza podataka. Sve ovo nije posao za amatere i entuzijaste. Pustite profesionalnce da urade svoj posao. A profesionalci koštaju i moraju biti plaćeni unapred, kako stranke nisu poznate kao … khm… platiše. Verovanje u beneficije (pročitati gore) je za magarce.

Koliko moram JA da radim na tome?

Kalif namesto kalifa

Kada kažem JA mislim da šefa. Šef je onaj koji raspolaže novcem i odlučuje o plaćanjima. On ne mora da radi. Jedini posao je da aminuje strategiju i delegira davanje smernica tokom kampanje. Što znači da mora verovati u profesionalce. Kako to nisu aktivisti koji imaju veru u veće stvari – stvar bi trebala da bude jednostavna. Profesionalci rade za novac i nemaju ambicije “Kalif namesto kalifa”.

Zašto nemamo xxxxxxx sledbenika/idolopoklonika?

Neko je rekao

Loš proizvod mogu samo reklamirati i čekati prodaju, odlične stvari idu od usta do usta i iza njih stoje ljudi i ideje.

Drage stranke, posao vam je u investicijama u reklamu, a zatim i u ideje koje plasirate. Ljudi žele da veruju. Investirajte u realan program i držite se istog. Sledebenici dolaze. Uz investicije, naravno.

Kako ne možemo da primamo članarine?

Možda je ovo sledeći korak vaše kampanje? Stvaranje infrastrukture za online plaćanje i elektronsku trgovinu. Ovo je sjajan element kampanje. To će značiti da oni koji veruju u stranku mogu da svoja ubeđenja i potvrde članarinom.

Naravno ovo znači da transakcije postaju transparentne. Hmmm… Da – stvari moraju da budu otvorene i  ljudi otvoreniji.

Ništa ne može da se ukloni i zatre trag?

Nažalost – ovo je činjenica ovog medija. Zato i ove aktivnosti zahtevaju profesionalce.

Na kraju…

Drage stranke i stranačke vođe – počnite da investirate umesto da uzimate. Odnosite se prema svojim ljudima i sledbenicima kao prema zaposlenima prema kojima imate odgovornost. Oni su deo građana koje ćete jednog dana predstavljati. Ako naučite da ih cenite kao i njihov rad bićete uspešni. Setite se dobrih primera i ne zaboravljajte ih.

Pitanje koje nestaje - Hartwig HKD via Flickr

Preduzetnik #102 – Višeslojni kolač

Question Vanishing

Pitanje koje nestaje – Hartwig Kopp Delaney via Flickr (CC BY-ND 2.0)

Pre svega jedno pitanje

Da li verujete u horoskope, teorije zavere, višu silu…?

Ovo je samo, kao što kažu u filmovima, distrakcija – tipa zašto li me pita ovako pitanje?

U stvari postoji veza sa pitanjem.

Smete da verujete samo u sebe a zatim u ljude koji rade za vas i sa vama. Preduzetništvo nije magija ili nuklearna fizika skrivena od sveta. Mnogi su već prošli kroz ovu priču, mnogi su uspeli i isto tako mnogi su propali.

Najbitnije u priči o preduzetništvu

Po meni najbitnija stvar je biti pametan i uporan u slučaju da niste prirodno obdareni za preduzetnika.

Pamet i upornost

Pamet je neophodna i možda po prvi put kod nas, neophodan uslov da pokrenete poslovanje i na pametan način zaradite. Jer zaista možete na pametnim stvarima da zaradite. Upornost iz razloga što ljudi obično stanu na prvoj prepreci koja im se pojavi ili u najavi “potencijalnog problema koji se ne desi ali zaista izgleda ogroman kada razmišljam o njemu”. Pamet i upornost.

Samoubeđenje da ste pametni i uporni ponekad nisu dovoljni. To morate dokazati sebi. Istrčite polumaraton (Jelena), napišite knjigu (hmmm ko li je napisao knjigu), skinite veliki broj kilograma (gledam te Ivane)… I svake perspektive prethodni uspesi izgledaju baš veliki i ne tako laki za dostizanje. Bitno je početi i stići do cilja.

Šta posle starta?

Konstantan rad kako bi se posao podigao na noge i kreiranje automatizacije u unutrašnjim procesima firme uz delegiranja poslova i kontrolu dok ona ima smisla. Možda najbolji opis preduzetnika (po meni pretposlednje faze) je dao Stefan Salom iz Infostuda. Suština jeste – ne budite mikromenadžer. Prethodno opisana pamet treba da vam omogući perspektivu i izlaz iz te ulice u kojoj ste Vi jedini stub kompanije. Upornost je tu da vam omogući da istrajete u toj ideji. Ko nije prošao kroz iskušenje opijenosti tom moći ne zna šta je bol.

A šta je u sredini?

U sredini se nalazi svašta nešto lepo i ružno. Kako preduzetnici ne mogu stvoriti iz vazduha (kao Sai Baba) 100 zaposlenih i poslovanje na više kontinenata, neminovnost su vam mali timovi koji završavaju posao. Najbitnije je da se osećaju dobro, rade smislen posao, dobijaju znanja koja nigde drugde neće saznati (ili im se tako čini) i dobiju vaše poverenje.

Ružne stvari su neminovne, ali ako ste pametni shvatićete ih kao deo života kompanije.

Kraj?

Onda kada prodate svoj posao ili ga kompletno prepustite drugima.

A kako objediniti sve?

Pročitajte priču o tome kako izgleda Imati plan.

Ako moraš da igraš odluči 3 stvari na početku: pravila igre, ulog i vreme (razlog) kada ćeš stati – Kineska poslovica