Prošlo je 3 nedelje od aktiviranja ideje o preduzetničkom satu.
Danas u podne dolazi mladi preduzetnik sa Idejom.
Kako ne znam šta je tačno u pitanju pričaću o onome što je do sada prošlo kroz ruke i glavu tokom razgovora sa drugim wannabe preduzetnicima.
Neke impresije o događajima u prethodne 3 nedelje možete naći na sledećim mestima.
Sve se svodi na ljude i njihove međusobne odnose.
Neretko se dešava da ideja nije nastala od jedne osobe i da ih ima više koji žele da uskoče u vagon preduzetnika. Najbitnija stvar je raščlanjivanje ko je koliko uložio i koliko će uložiti sebe. I nikako ne deliti odnose 50/50. Iako svojim primerom gazim ovaj predlog, stvar je u tome što svaki posao ima svoju situaciju i uvek postoji opravdanje za postupke.
Zašto ne biti „pošten“?
Neminovnost preduzetništva je da neko radi više a neko manje. Iz milion i jednog razloga. A kako se ne računa trud već rezultati, neko treba da preuzme realan rizik.
Poštenje ili jednakost nemaju veze sa realnim problemima koji postoje u partnerstvu 50/50. Ono što je normalno u stvarnom životu (brak, imovina, hrana…) nema osnovu u poslovanju.
Kao većinski vlasnik, neko treba da odgovara pred zakonom/državom/poreskim organima. Prvobitna postavka Apple-a sa dva Stiva (Jobs i Wozniak) se brzo raspodelila pre odgovornostima i težini. Mislim da se niko ne seća trećeg člana ekipe Apple-a.
Ko kosi?
Ko kosi a ko vodu nosi – lepo je došla preporuka iz naroda.
Ko kosi i snosi rizik i obaveze taj ima i pravo da traži više. Isto tako ostali moraju da ga slušaju. Ne mogu biti dva alfa mužjaka ili lavice u jednoj ekipi.
Ako ste rešili elementarne probleme da li ste spremni za nove?
Kada ste odredili višečlana učešća u projektu, dolazi novi korak u kome se obraćate investitoru za investicije. Koliko vredi vaš intelektualni rad u odnosu na čvrst keš? Koliki ste procenat ideje/kompanije spremni da se odreknete zarad kolike količine keša koju nećete videti jer će otići u investiciju?
Sva ova pitanja nisu jednostavna ako se uzme u obzir sledeći korak u realizaciji ideje…. a to je…
Šta se dešava ako nedaj bože projekat … uspe
Da uzmemo hipotetičku situaciju da projekat uspe i da vaš udeo u celokupnom projektu iznosi 33%. To znači da 33% čistog profita preostaje da se raspodeli na one koji su projekat osmislili. Onih ostalih 67% odlazi na drugu stranu koja je preuzela rizik i finansirala operacije.
Takođe, većinski vlasnik je taj koji može aranžirati prodaju projekta na koju ne možete da utičete. Naravno, možete uzeti deo kolača – ali samo deo.
Ljudski odnosi
Ako su ljudski odnosi kako treba i stvari realno postavljene – kada dođe dan isplate – cilj je da svi budu srećni (što je nemoguće) i da se sretnu ponovo u novom projektu (u kome neće tražiti investitora već će oni sami biti pokretači).
Bez zdravih odnosa nema iskrenog biznisa.
ovo me tako podseca na rodbinsku raspodelu imovine. moje!! moje!!
dok nismo poceli sa nasim nazoviga projektom, mislila sam kako ce novac biti najveci problem. ispostavilo se da su ljudi najkomplikovaniji faktor uspeha, sto zaposleni, sto partneri. uf. mozak da ti se iskrivi. kako li je tek u velikim kolektivima:/
> Kao većinski vlasnik, neko treba da odgovara pred zakonom/državom/poreskim organima
Za ovo prvenstveno odgovara direktor, tako da nije u koleraciji sa vlasničkim udelom. Direktor može biti i manjinski vlasnik ili treće lice koje je samo zaposleno u firmi.
naravno 🙂 – u pitanju je situacija kada većinski vlasnik jeste i direktor… skoro uvek
Prvo bih skrenuo pažnju, da je smisao investicvije sasvim drugačiji, i da je tačno da je neko neće videti „golim okom“ ili propustiti kroz šake, ali da pretpostavimo da ako će se ideja ostvariti, onda sledi, da će svi „videti“ investiciju! Pa i zaposleni, makar kroz poboljšanje uslova poslovanja, uslova rada ili kroz sam razvoj firme, a samim tim i razvoj njihovog okruženja i sopstvenu reputaciju, obzirom da su radili na projektu, koji je uspeo, i još su stekli iskustvo, do koga ne bi došli da nije bilo investicije. Nije sve u novcu, i onako bi ga popoili u „Čačanskom konaku“.
Pitanje za @Ivana:
Kako privući investitora za udeo u vlasništvu od „samo“ 10%? Pretpostavka je da se potencijalni investitor može osećati u najmanju ruku nesigurno, obzirom da uvek može biti preglasan u UO ili d.o.o. ili A.D.(pod uslovom da nije sa 10 posto vlasnik najvećeg udela). Šta je to, što će privući investitora i dati mu priliku, da kontroliše sopstveno ulaganje?
Statutom preduzeća može se definisati na koji način se donose odluke, ko ima pravo veta ili presudan glas u slučaju kada se ne može postići dogovor i slično. Ne mora sve da bude prema vlasničkom udelu, stvar je dogovora i ugovora dve strane.
http://www.theopenfund.com/
do 15% vlasništva – nude novce i biznis upućivanje…
Nije toliko stvar u sigurnosti zato što je svaka investicija manje više rizik, već više vera u projekat. Svet je postao toliko veliko selo da se nikome više ne isplati da ispali ili nestane sa novcima od investicije.
Drugim rečima postalo je sve teže muljatorima da prodaju maglu. Zato su sve investicije sve čistije i čistije.
kako ne postoji laka lova – i investitori to znaju – smislen biznis plan i vera u profitabilnost kao i stanje tržišta su – po meni – sasvim dovoljni.