Modeli, kalupi ili kako naučiti mlade onome šta je zaista bitno – lekcija (68)

Nadolazeća oluja - Richard W via Flickr (CC BY-NC-SA 2.0)
Thunderstorm
Nadolazeća oluja – Richard W via Flickr (CC BY-NC-SA 2.0)

Od 2007-me traje konstantno upoznavanje sa mladima koji žele da napreduju, uče, razviju novu sposobnost… Svaki put je to novi izazov, jer kako mi se čini, svi oni koji dolaze imaju sve manje strpljenja, sve manje tolerancije i sve manje znanja.

Daleko od toga da onda kada stignu ne dobiju sve te tri bitne stvari – strpljenje, toleranciju i znanje. Mene brine da iz ovog subjektivnog osećaja (kojeg je teško izmeriti) ti elementi početništva ne bivaju lakši niti oni bivaju spremniji.

Teško da možemo uticati na njihov razvoj do onog trenutka kada dođu kod nas. Možemo razmišljati o razlozima smanjenja ovih kapaciteta, ali mislim da je to razmišljanje za neki drugi tekst.

Jasno je da znanje koje usvoje u školama daje određenu osnovu i da imaju određene talente koji nisu razvijeni. Pred mene ili nas – poslodavce, direktore, menadžere – dolaze mladi koji su spremni da rade ali ne znaju kako. Šta god da im se predstavi kao model – prihvatiće – ne postavljajući pitanje.

Shvatate tu količinu odgovornosti? Shvatate li sve probleme koji nam stižu svakim danom?

Onda kada roditelji shvate da im deca nisu završila na šikaniranju vlasnika iz pakla, i da postoji šansa da im dete iole normalno funkcioniše, kreće indoktrinacija „kako je to bilo u moje vreme“… U to vreme bilo je više stotina radnika u kompanijama, postojala je organizacija sa više slojeva, bilo je mnogo nerada, neškolovanih direktora/rukovodioca, dosta škarta i gledanja kako se hvata krivina.  Veoma brzo, ovakve priče nestanu iz dečjih glava. Realan posao XXI veka je transparentan, merljiv i kontrolisan – tako da nema mesta lezilebovićima.

Kada rastete iz dana u dan, i gradite tim ljudi (kako onih koji imaju tako i sa onima koji nemaju iskustvo) svaki dan je borba između troškova, prihoda, rasta, razvijanja ljudi, komunikacije sa klijentima, unapređenju poslovnih procesa, stvaranju strukture…

Da li je to pravi model ponašanja tj razmišljanja o kompaniji za koju ti mladi ljudi rade? Nekako je nerealan ali je jedini u zemlji – koji može doneti nešto novo, neku novu dimenziju, znanje. Otuda i dobra karma svih onih koji su bili i otišli kao i onih koji su tu.

Strpljenje, tolerancija i znanje – ključni elementi dobrog početka su na plećima vlasnika, direktora. Pokušajte da shvatite količinu energije, snage, tolerancije i strpljenja koje sa strane menadžementa moraju da se ulože u nove ljude radeći na ovim stvarima.

Učenje i indoktrinacija dobrih stvarima je težak i odgovoran posao. Nekada izgleda tako lako – dok je u stvarnosti skoro uvek suzdržavanje od psovanja i pucanja.

Vidim da su zadovoljni, iako nekada rade više od 10 sati. Prihvataju olako odgovornosti, opeku se i sledeći put bolje procene. Počinju da shvataju sopstvena ograničenja i kako mogu da ih prevaziđu.

Veoma je lepo videti ih kako rastu i razvijaju se.

A nekada je i teško ubaciti se u njihov film. Jer moja generacija je prihvatila mnoge stvari i pokušava da prenese modele ponašanja tim mladim ljudima. Nekako, nisam siguran da su svi ti modeli baš dobri. 🙂 Mada znamo, da ako je legalno, ne dovodi u pitanje moral, pokazuje poštovanje i traži ga u isto vreme, prihvata individualnost pojedinca, razvija transparentnost, pruža konstantno učenje… dobro je.

Razne metode i metodologije su prošle. Načini komunikacije i načini rukovođenja su došli i prošli i ostali su oni dobri – oni koji bolje rade posao. Tako da smo prilično sigurni da znamo zašto nešto radimo i zašto te mlade ljude oblikujemo kako po našoj meri tako i tržišta i nekog novog i boljeg vremena.

Možda ih i ne spremamo za Srbiju već za neke strane kompanije koje će ceniti razvijene sposobnosti i vrednosti. Možda će baš to što su usvojili biti presudna stavka u njihovoj daljoj karijeri. Voleo bih da je tako. Nekada je to, ono zbog čega smo u poslu. Pored novca i uspeha, bitno je i ono šta ostane iza tebe.

Exit mobile version