Tokom gledanja trke na 400 metara na Finalu kupa Srbije u atletici za seniore 2013 u Kragujevcu, shvatio sam još jedan razlog zašto je konkurencija dobra i napravio sam paralelu.
Paralela sa sportom je idealna jer se sve dešava pri veoma lošim vremenskim uslovima, kada pada dosadna kiša i temperatura se spustila za 7 stepeni za samo pola sata – što nimalo nije prijatno za trčanje.
Vrhunski sportista Emir Bekrić je startovao brzo i sigurno, i lagano odmakao ostalim takmičarima. Miloš Raović nije imao nikakvog respekta prema veličini i rezultatima svog takmaca i krenuo je za favoritom. Neumitno se približavao, da bi 180 metara pred ciljem stigao Emira i „disao mu za vrat“. Podstaknut komentarima spikera, Emir se trgnuo i ubrzao osetivši se ugroženim.
Kako je takmičenje kupskog tipa – bio je bitan plasman a ne rezultat.
Videvši da mu odmiče Miloš je ubrzao, stigao Emira i nastavio dalje. Emir je odgovorio na izazov i na 50 metara pred ciljem napravio je razliku. Miloš i dalje nije posustajao i dao je poslednji erg snage. Nažalost, nije uspeo.
Ali je Emir oborio sopstveni rekord na 400 metara i nadmašio sebe.
Posao i konkurencija
Uvek će biti mlađih i spremnih da izađu na crtu. I dolaziće bez prestanka u talasima sa malo vremena za predah. Trudiće se da napadnu vreme isporuke, cenu kao i ostale uslove. Shvatiće malo kasnije da cena, vreme i uslovi zavise od iskustva i sagledavanja malo više elemenata od fiksnih troškova rada ili produkcije (struja, voda, stanarina, oprema, amortizacija, obuka, licence…).
Naravno da će da izgore i da nauče (neki nikada ne nauče) ali je to sve stvar poslovanja.
Mislim da je konkurencija iz svih ovih razloga bitna: tera te da budeš prisutan, aktivan i da se ne opuštaš.