U nedavnom članku iz Njujork Tajmsa povedena je priča o odlascima Guglera u konkurentske firme ili u preduzetničke vode. Svako bi se zapitao da li su ljudi normalni da napuštaju jednu takvu kompaniju sa takvim platama i mogućnostima napredovanja.
Napomena: tekst je nastao na osnovu članka iz novina i poređenjem sa sopstvenim iskustvima iz sličnih okruženja kao i menadžement treninzima. Autor nema nikakve insajdere ili slično.
Neko je otišao kod konkurencije, neko je osnovao svoju kompaniju. I svima je zajednička jedna stvar: žele da stvaraju.
Odgovor na pitanje „zašto?“ je jednostavan i tiče se svake organizacije. Veoma mali broj ljudi je spreman da živi sa nezadrživom birokratijom pogotovu kada su u igri veliki novci – jer kada postoji mnogo novca isti teži da se kontroliše a najjednostavniji način je birokratijom.
Kada uposlite veoma inteligentne ljude da rade na ozbiljnim stvarima i da im pritom tokom redovnog posla date da 20% vremena kreiraju nešto novo, a pritom u tako izazovne poslove unesete birokratiju, koja postaje ručna kočnica svakog radnog dana, dobijate frustraciju zaposlenih.
Mnoge stvari mogu da se automatizuju i skinu sa grbače zaposlenog, i tu vrstu promene trebaju da guraju menadžeri. Problem nastaje kada menadžer ne oseća potrebu da bilo šta promeni u postojećim procesima.
Neki ljudi jednostavno ne žele veću platu tj ne vide ili ne osećaju vrednost više novca, već im je glavni pokretač dominacija nad ljudima. Što više to bolje. Takvim ljudima birokratija je najbolje oruđe vladavine.
U članku je spomenut i frustracija proste email poruke čije je polje za slanje postalo „kao veliki balon“ – puno ljudi koji bi valjda trebali da budu upoznati sa problemom/greškom/rešenjem… Ovo ukazuje na nejasne odgovornosti i pravljenja odstupnice. Takvih stvari nema u zdravom okruženju.
Pravi menadžer traži najbolje i izvlači najbolje iz svoje ekipe iako broji mali ili ogroman broj ljudi.
Kada ljudi krenu da odlaze rukovodstvo pokušava da na neki način zadrži ljude. Nekoga sa više novca dok se drugima nude opcije da osnuju sopstvenu firmu pod okriljem firme. Mnogi ne prihvataju ove opcije i odlaze dalje.
Situacija se može poistovetiti i sa decom koja odlaze od roditelja kod kojih su odrasli i sada su spremni da odu u svet.
Sa ove strane i posle toliko iskustva jedini lek koji se može preporučiti je : konstantna optimizacija birokratije i deportovanje menadžera željnih vlasti a ne rezultata i dobre ekipe.