Jednog popodneva leta 1998.godine nakon konačnog odbijanja da nastavim školovanje na Mašinskom fakultetu i neuspešnog pokušaja upisivanja FDU stvari su morale da postanu pragmatične.
Elektrotehnika nije dolazila u obzir zbog manjka praktičnih znanja a bila je najbliža iz ugla oblasti kojom sam se bavio godinama (IT, računari, elektronika…). Izbor je pao na Višu elektrotehničku školu i smer Nove računarske tehnologije. Stim da je to bio početak, nazovimo, plaćenog školovanja.
Rečeno-učinjeno, nakon konsultacija sa mendžmentom (roditelji) uputio sam se do škole i tražio rukovodioce smera kako bi se upisao.
Nakon potpisanog ugovora i popunjavanja ŠV20 obrazca, prisutni asistent me je ponudio čašicom žestine.
Ovo je najskuplje piće koje si platio u životu
Ono šta me je začudilo je bio pristup novcu koji se plaća za znanja kao i sopstvena percepcija znanja koje prenose. Na stranu ovog prvobitnog osećaja, imao sam sjajne profesore i predavače, upoznao fantastične ljude sa kojima i dan danas živim i radim. Svaki investiran dinar/marka/euro se isplatio višestruko.
Nakon nekoliko godina…
U korporaciji ste … zatvoreni. Više puta sam pokušavao da se izborim sa vremenom, izveštajima, problemima i da odem na konferenciju, radionicu, predavanje kako bih naučio nešto novo, unapredio postojeće znanje.
Avaj… korporacija ima nekih lepih strana (u stvari kada malo bolje razmislim… samo učenje o tome kako raditi, uticati na ljude i kako napraviti krivine mi prve padaju na pamet) ali i nekih negativnih (beskonačni sastanci, prokrastinacija, duuuugo odlučivanje…). Svakako, vreme je najskuplji element posla koji korporacija oduzima i treba ga naučiti iskoristiti na najbolji mogući način.
U to vreme nije bilo mesta gde bi ljudi iz IT menadžmenta mogli da podele znanja, prodaju fore i trikove, načine rešavanja problema, vođenja projekata. Stvari su se malo promenile sa uspostavljanjem ITIL platforme i doprinele da IT sektori daleko lakše i efikasnije funkcionišu sa minimumom rizika.
Nažalost, ITIL je stigao pred sam kraj mog bavljenja IT menadžmentom i jedino što sam poneo iz korporativnog miljea su znanja o Šest sigmi (Six Sigma metodologija) i Engagement management (vođenje velikih ugovora i projekata). Krajnje korisni treninzi i znanje, primenjivo u svakom momentu na svaki posao vezan za rezultate i jasno definisanim okvirima ugovora sa elementima vođenja klijenata (client management).
Vreme sadašnje
Znanje je na svakom koraku. Možete ga konzumirati kroz video sadržaje, blogove, forume, treninge za proizvode/alate… I sve češće neke zaista bitne stvari i znanje – koštaju.
Cena znanja nije stara ili strana stvar ali je u poslu kojim se bavim postala skoro prioritet kako je zaista bitno i novo znanje dobilo cenu. Ne samo znanje već i ljudi koje srećeš i sa kojima razmenjuješ iskustva. Sa takvih događaja se vraćaš pun informacija, ideja, kontakata, novih projekata na kojima možeš učestvovati, ljudi koje možeš pitati i posle 6 meseci za savet.
Cena znanja nije samo cifra, već razumevanje investicije i šta ona vraća u određenom vremenskom periodu.
Investirano vreme i novac su ništa u poređenju sa rezultatima koje morate sami da stvorite. Svo znanje sveta vam neće pomoći da monetizujete ili iskoristite stečena znanja ako to ne želite ili vam se gadi (plašite se) da prodajete sebe.
Onog trenutka kada prihvatite svoje formalno i neformalno školovanje kao investiciju u vremenu (i novcu) koje trebate da iskoristite (nije da morate jer ne morate ništa) na najbolji mogući način, počećete da živite bolje. Znanje u ruke i kopajte bolje/pametnije.