Sedam godina u Srbiji – lekcija iz standarda (87)

Prošlo je malo više od sedam godina od kada je nastala ova kompanija. Teško da može da se poistoveti sa 7 godina na Tibetu ali su iskustva neprocenjiva.

Svakako, mnoge činjenice tj mišljanja koja ću izneti nisu hiperlokalizovana (npr Beograd, Srbija, Balkan) već su stvari koje su u ljudima i njihovom ponašanju. Verovatno su moja razmišljanja na tu temu „pokvarena“ samim preduzetništvom i drugačijim pogledom na posao / život ali ste sami odlučili da pročitate sledećih nekoliko rečenica.

Fossland's Standard Gas Station, 1956

Fosslandova Standardna pumpa na putu (1956) – Allen via Flickr (CC BY-NC 2.0)

Standard i kvalitet počinju da padaju onda kada nema više rezervi novca. Postavite se u situaciju da nema posla, nema protoka novca, klijenti ne mogu da plate vašu uslugu ukoliko je toliko skupa da u njoj ne vide boljitak za njih. Tada imate ljude koje trebate da platite, račune da podmirite – itekako ćete raditi bilo šta za daleko manje novca samo da biste preživeli. Ili jednostavno kažete game over i zatvorite firmu uz minimum troškova.

Dvostruki standardi ljudi koji rade što na crno što na belo. Ako ste primetili robovlasnički odnos između radnika i gazde koji šikanira, izlaže mobingu zaposlenog, forsira rad od preko 12 sati, seksualno  jeuznemirava a pri tom ta osoba potajno kuka, deli svoje probleme sa okolinom, ne sme ništa da kaže „gazdi“ i ponaša se kao taoc, znaćete o kome pričam. Onog trenutka kada se desi odlazak u uređeni sistem – sav frust se provaljuje na firmu u koju odlazi. Sve je drama, svaki komentar je procenjen više puta pokušavajući da se pronađe seksualna crta na osnovu koje će osoba kukati ili tužiti, svaki prekovremeni minut generisan ležernim pauzama će biti problem koji je stvorio poslodavac, itd. Nije pravilo ali je viđen toliko puta da teško da je slučajnost. Verovatno ima veze sa Stokholmskim sindromom ali to ne treba da interesuje poslodavca. To je problem zaposlenog.

Zakoni nisu isti za sve – i tu dolazi slatki mali uplašeni preduzetnik koji se boji velike strašne državne administracije u vidu Poreske uprave i ostalih organa. Zakoni jesu isti za sve, mnoge opcije koje postoje u zakonu nisu dostupne mnogima kako nemaju veličinu propisanu zakonom pri kojoj se takvim firmama omogućavaju razne opcije koje izgledaju krajnje nerazumno. Pitanje je samo dobrog (da ne kažem sposobnog) računovođe i poreskog savetnika koji je spreman da uđe u igru i za malu kompaniju. Većina ljudi je uplašena „šta može da im se desi“ ako postavljaju pitanja i traže svoja prava, ali je stvar u nivou standarda koji očekuju od države. Ako očekujete više, tražićete više i dobićete. Kako se realizuju zakoni – to je već druga priča.

Održavanje standarda komunikacije – onda kada imate nervozne klijente (tj sami ste ih birali) njihova komunikacija kao i reči mogu da se spuste ispod prihvatljivog poslovnog tona. Mnogi ne naprave rez i ne zahtevaju da se ton vrati na prvobitni nivo iz straha da će izgubiti klijenta. Jedina stvar koju ćete dobiti zahtevajući dizanjem standard će biti poštovanje pokazivanjem da držite stvari u svojim rukama. Ako popustite pokazaćete da ste beskičmenjak.

Standard biranja klijenata – kako je poslovno okruženje zasnovano na pogrešnim knjigama, filmovima i predavanjima zasnovanim na teorijama iz 80tih, koje su implementairane u monolitnim i korporativnim okruženjima sa mngo hiljada ljudi, koje je sumanuto koristiti u preduzetničkim vodama u 21.veku, koje su uzgred-budi-rečeno zastarele, gde se prihvata svaki klijent ma ko bio – je put u propast. VI IMATE PRAVO DA NE PRUŽITE USLUGU SVAKOME KO UĐE NA VRATA. I to nije ništa loše. Čak je i poželjno. Nije svaki posao za vas.

Lista svakako nije konačna i slobodni ste da je dopunite – šta ste vi naučili o standardima u poslovanju?